Dalmacija kao Katalonija

Piše: Leonarda Bilišev

Povijest je često krojila slične sudbine narodima koji, iako geografski udaljeni, dijele zajedničke povijesne, političke, kulturne, ekonomske i socijalne obrasce.

Dalmacija i Katalonija dva su mediteranska prostora koja su kroz stoljeća razvijala snažan regionalni identitet, trpjela centralizacijsku politiku i borila se za autonomiju. Njihove povijesne, političke, ekonomske i socijalne sličnosti naročito dolaze do izražaja u kontekstu dominacije većih državnih entiteta – u slučaju Dalmacije, Kraljevine Jugoslavije i kasnije Banovine Hrvatske, a u slučaju Katalonije, Kastilje i moderne španjolske države.

Povijesni Kontekst

Dalmacija i Katalonija dijele dugu povijest kao zasebni entiteti s vlastitim jezičnim, kulturnim i ekonomsko-socijalnim posebnostima. Katalonija je od srednjeg vijeka bila ključni dio Aragonske Krune, a zatim i Španjolske Monarhije, dok je Dalmacija imala složeniju političku povijest – od autonomnih komuna i mletačke vlasti preko francuske i austrijske uprave do danas.

Zajednički trenutak koji ih veže je gubitak političke autonomije pod ekstremno centraliziranim državnim sustavima. Katalonija je izgubila svoju neovisnost nakon Rata za španjolsko nasljeđe 1714. godine, kada su Burbonci uveli represivne mjere ukidajući katalonske institucije i jezik. S druge strane, Dalmacija je nakon Prvog svjetskog rata postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije), gdje je centralizacija prvo iz Beograda, kasnije iz Zagreba, brutalno gušila njezin regionalni, socijalno-ekonomski te jezični i kulturni identitet.

Politička i administrativna dominacija

Jedna od ključnih paralela između Dalmacije i Katalonije je politička dominacija centralnih vlasti i pokušaji asimilacije. Kraljevina Jugoslavija, osnovana 1918., uvela je snažan centralistički model pod srpskom dominacijom, dok je Banovina Hrvatska, formirana 1939., dodatno ugušila svaki pokušaj konstituiranja autonomne Dalmacije bez posebnog priznanja Dalmaciji. Zato nije ni čudno što je Kvaternik bespogovorno predao Banovinu Hrvatsku u ruke ustašama, jer svaka centralizacija je fašizam. Slično tome, Katalonija je bila meta kastiljanske politike centralizacije, osobito nakon pobjede generala Francisca Franca 1939., kada su katalonske institucije ukinute, a jezik zabranjen.

Kako je prvi i najveći otpor Francovom fašizmu bio upravu u Kataloniji, tako je najveći otpor ustašama, četnicima, talijanski fašistima i njemački nacistima bio u Dalmaciji. U malo mjestu Vrgorcu u Dalmatinskoj zagori, osnovana je prva antifašistička jedinica u okupiranoj Europi. Bilo je to 21. lipnja 1941. točno u 12:00.

Tijekom razdoblja Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, Dalmacija je bila ekonomski i politički marginalizirana, dok su resursi usmjeravani prema središtu države, kasnije prema sjedištu Banovine. Katalonija je, unatoč ekonomskoj snazi, također bila politički podređena Madridu, a svaki pokušaj autonomije nailazio je na otpor. Primjeri toga su represija protiv katalonskog jezika i kulture za vrijeme Francove diktature te kasniji sukobi s centralnom vlašću tijekom XXI. stoljeća. Slično tome, ono što nije uspjelo službenom Beogradu, uspjelo je Zagrebu: opća zabrana dalmatskog jezika koja je stupila na snagu 1. 9. 1939.

Ekonomske sličnosti

Dalmacija i Katalonija dijele i sličnu gospodarsku sudbinu. Obje su bile bogati i razvijeni krajevi čije su ekonomske koristi često preusmjeravane prema središnjim vlastima. Katalonija je od XIX. stoljeća bila industrijsko središte Španjolske, dok je Dalmacija imala snažnu pomorsku, industrijsku i turističku privredu već u XIX. stoljeću. Unatoč tome, obje zemlje su se suočavale s politikama koje su ih ekonomski iscrpljivale.

U Kraljevini Jugoslaviji, dalmatinski resursi nisu ulagani u razvoj regije, već su odlazili u Beograd, Zagreb i druge dijelove države. Slično tome, Katalonija, unatoč svojoj ekonomskoj moći, često se suočavala s fiskalnim politikama koje su umanjivale njezin ekonomski kapacitet i koristile se za financiranje drugih dijelova Španjolske.

Obje regije su razvile snažne pokrete otpora protiv centralizacije. U Dalmaciji, otpor centralističkoj politici Kraljevine Jugoslavije te socijalističke Jugoslavije i kasnije Hrvatske izražen je kroz kulturne i jezične inicijative, ali i političke pokrete za autonomiju i neovinsnost Dalmacije u okviru devoluirane Republike Hrvatske. Katalonija je kroz XX. i XXI. stoljeće imala snažan autonomistički i separatistički pokret, posebno izražen kroz referendum o neovisnosti 2017. godine.

Zanimljivo je kako su obje regije imale bogatu tradiciju pokušaja očuvanja jezika unatoč represiji. Katalonski jezik je, unatoč zabrani, opstao kroz obitelji i kulturne institucije, dok je u Dalmaciji dalmatski jezik i identitet brutalno ugušen ne samo Dekretom bana Ivana Subašića iz 1939., već i deportiranje govornika dalmatskog jezika u ustaške logore smrti, a kasnije u komunističke kazamate. No, unatoč dovoženju više od 70 000 Hercegovaca u najveći dalmatinski grad Split početkom ’90. godina XX. stoljeća mala grupa entuzijasta uspjela je u svojoj nakani: stvaraju univerzalnu jezičnu bazu dalmatskog jezika, otkrivaju dalmatsku kulturu i umjetnost svijetu, pa je broj govornika dalmatskog jezika između dva popisa (2011. i 2021.) porastao na oko 50 000.

Dalmacija i Katalonija primjeri su zemalja koje su kroz povijest razvile snažan regionalni identitet, ali su bile podvrgnute centraliziranim politikama koje su ih marginalizirale. Njihove sličnosti vidljive su u političkoj represiji, ekonomskom iskorištavanju i socijalnom otporu. Iako su se povijesni konteksti razlikovali, borba za očuvanje kulturnog i političkog identiteta ostaje zajednička crta obiju zemalja.

U budućnosti, način na koji će se razvijati odnosi s centralnim vlastima i dalje će biti ključna tema za razumijevanje njihove sudbine u širim europskim okvirima.