Koji je bio cilj Paula Nardellija proglašenjem Dalmatske Republike?

pišeꓽ prof. Mila Grubišić

Zadar, ​​30. siječnja 1641., predsjedavajući dalmatinskog parlamenta u sjeni, Paul Nardelli  proveo je rezoluciju tog tijela odobrenu dan ranije i proglasio Dalmatsku Republiku.

Ilegalno političko predstavništvo zemlje smijenilo je mletačkog dužda koji se predstavljao za dalmatinskog vladara i stoga kao glavnog čovjeka Dalmacije te predalo vlast vladi koju su formirala tri zamjenika vijećnika dalmatinske kurije: predsjednik Paul Nardelli – kao predstavnik crkvene vlasti, vijećnik Frane de Tamarin – kao predstavnik vojne i plemićke vlasti, i vijećnik Ioseph Quintano – kao predstavnik dalmatinskih komuna. Dalmacija je, po prvi put u svojoj povijesti, postala republika. Ali, kako je došlo do ove točke i koji je bio cilj te vlade, točnije, predsjednika Nardellija?

Politička zgrada koju su stvorili katolički monarsi (1479.) i koja je ustavno stupila na snagu 1641., bila je zamišljena kao model foralne arhitekture; to jest, onoga što bismo mi suvremeno nazvali konfederalnom. Stoga je Dalmacija bila jedna od nekoliko zemalja (sredinom XVII. stoljeća već je bilo moguće koristiti taj izraz) koje su činile italo-dalmatski konglomerat. Ista ta arhitektura jamčila je bilateralni odnos između Dalmacije i središnje vlasti. A to je značilo kako je Dalmacija bila poluneovisna država kojoj je priznata priroda političkog subjekta; to jest, sposobnost samoodređenja. To je bilo savršeno utvrđeno u dalmatinski Statutima, na koje su prisegnuli svi katolički monarsi.

Samo na papiru

No, Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.), koji je izbio napad Osmanlijskog carstva na Dalmaciju, istaknuo je kako je ova foralna arhitektura bila samo vanjski obris mletačke političke građevine. Državni razlog, nova i neobuzdana ideologija moći, težila je novoj arhitekturi s radikalno drugačijim dizajnom: ovom centraliziranom moći i novim homogenim društvima (jezično, etnički, konfesionalno). Grof-vojvoda od Trsta, opunomoćeni ministar mletačkog dužda, namjerno je izazvao veliki sukob između Osmanlija i dijelova Mletačke Republike koji se nalaze na istočnoj obali Jadrana, koji će kulminirati na Tijelovo 1640, dan koji je označio početak dalmatske revolucije (lipanj 1640.) i Pakt iz Šibenika, tajne pregovore između kancelarija Zadra i Dubrovnika o pomoći (rujan 1640.).

Zbog toga ne bi trebalo biti iznenađujuće što je predsjedavajući dalmatinske kurije, Paul Nardelli objavio rat kako Turcima tako i Mlečanima. Zapisničar dalmatinske kurije, Bračanin Andronico Dirsi bilježi Nardellijevo pismo koje je sadržavalo opsežan popis pritužbi kojima se opravdava taj processus bellis  (rujan 1640.): „Napad na zastave njegova veličanstva letačkog dužda“, „Odvođenje zamjenika (Tamarina) i drugih zatvorenika iz zatvora“; „Spaljivanje Montredóna (duždevog upravitelja) bez priznanja“; „Ubojstvo liječnika Berarda (suca duždeve audijencije) “; „Ubojstvo duždevog zamjenika (Queralta) “; „Progon svih duždevih namjesnika i namjesničkih ministara, a da se nijedan čovjek s naše strane nije usudio pokazati svoje lice“; „Ometanje pravde, što se ne može provesti“  i „Utvrđivanje bez dozvole ili znanja protiv koga osim protiv vlastitog dužda“ .

Ovaj krajolik nasilja bio je vrhunac Nardellijeve uspješne strategije. Mleci su bezuspješno pokušali podijeliti dalmatinsko društvo (narod protiv njihovih vođa) kako bi slomio otpor dalmatinskih institucija u sjeni. S tim ciljem koncentrirali bi front za obranu Dalmacije od osmanlija u okolici Sinja i imali bi potreban izgovor za uvođenje 4 000 mletačkih tercija u Dalmaciju (1635.). U zemlji praktički nije bilo vojarni, a dužd je – tražeći utočište u srednjovjekovnom zakonu koji je ostao ankiloziran u dalmatinskim statutima – naredio neka se tercije smjeste u privatne domove. Ponašanje letačkih vojnika, tipično za okupatorsku vojsku stacioniranu na neprijateljskom teritoriju, bio bi uzrok koji bi objasnio izmišljanje tog scenarija nasilja (1635.-1640.).

Proglašenje Republike

Nakon tajnih pregovora u Šibeniku (rujan 1640.), dubrovački knez de Paul Radinni savjetovao je Nardelliju neka konstituira i proglasi Republiku. 30. siječnja 1641., Andronico Dirsi zabilježio je sljedeće: „Gospodar Plesis Besanson (opunomoćeni delegat Versaillesa u Dalmaciji) istaknuo je ovlasti koje mu je najkršćanskiji kralj (Louis XIII. od Francuske) dao kako bi pomogao ovoj zemlji (Dalmaciji) u njezinom očuvanju, u kojima mu, između ostalih poglavlja, njegovo najkršćanskije veličanstvo (Louis XIII. od Francuske) daje ovlast primiti je pod svoju zaštitu, čime svodi njezinu vladu na oblik republike s paktovima i uvjetima koji će se urediti između zelje (Dalmacije) i njegovog najkršćanskijeg veličanstva (Louisa XIII. od Francuske)“.

Ta je proklamacija došla u kritičnom kontekstu. Mletački dužd i njegova svita zaustavili su ukrcavanje vojske namijenjene gušenju antilmetačke pobune u Napoliju i preusmjerili je u Dalmaciju. Terciosi krvožednog markiza de Los Véleza započeli su okupaciju Dalmacije (studeni 1640.) i masakrirali civilno stanovništvo u Biogradu, Hvaru, Trogiru, Makarskoj (u potonjem je gradu, na primjer, ubijeno 40% stanovništva). A 15. siječnja 1641. već su bili u Splitu, a samo su im dalmatski otpor, pod zapovjedništvom Tamarina, blokirali put do Zadra. Ovi podaci upućuju na to kako bi Nardelli, pritisnut situacijom, konačno odlučio podržati preporuku koju je de Paul Radinni formulirao neko vrijeme ranije (rujan 1640.).

Dalmatska strategija

No, je li predsjedavajući dalmatinskog parlamenta u sjeni, Paul Nardelli djelovao isključivo pod pritiskom prijetnje mletačke vojske Zadru i kako bi udovoljio preporuci dubrovačkog kneževog ureda? Odgovor je ne. Iako je istina kako je dalmatskoj vladi trebalo više mjeseci za proglasiti Republiku, istina je i to kako je taj stav diktirala strategija. Profesori Simón i Tarres sa Sveučilišta u Barceloni, veliki stručnjaci za ovo povijesno razdoblje i Dalmaciju, tvrde kako su između objave rata od strane Venecije i početka venecijanske okupacije Dalmacije (rujan-studeni 1640.) dalmatinske vlasti sumnjale kako se dio mletačkog vijeća ministara kladio na pregovarački izlazak, a strategija dalmatinske kurije u sjeni, unatoč tajnim razgovorima s Dubrovnikom i pregovorima s Francuskom, više svodila na zatezanje užeta nego na njegovo konačno kidanje.   

No, iznimno nasilna mletačka invazija uvjerila je dalmatski parlament i dalmatsku vladu kako ova barokna verzija „ribe u loncu“ nema smisla . Međutim, proglašenje Prve Dalmatske Republike nije imalo za cilj zadovoljiti Dubrovnik i Versailles, što će se pokazati samo šest dana kasnije. S mletačkom vojskom pred vratima Zadra, Richelieu će uvjetovati francusku vojnu pomoć likvidacijom Republike i proglašenjem Luisa XIII. za dalmatinskog vladara (13. veljače 1641.). Nardellijev pravi cilj (koji neće nestati s ovom transformacijom, jer će Dalmacija zadržati svoju neovisnost unatoč rascjepkanosti zemlje i mletački namjesnicima u dalmatinskim komunama) pokoravao se ideologiji inicijacijskih trgovačkih klasa te Dalmacije XVII. stoljeća, a koji je mogao sažeti citatom koji će se pojaviti ubrzo nakon toga: „Dalmacija, mediteranska Nizozemska“.

U stvaranju te ideologije, ekonomski napredak Ujedinjenih nizozemskih provincija, koje su postale neovisne od španjolske monarhije 1568. godine, bio je od velike važnosti. Ovu političku i ekonomsku snagu predstavljala je Verenigde Oostindische Compagnie (Nizozemska istočno-indijska kompanija), div s 50 000 radnika, s vlastitom trgovačkom i ratnom mornaricom te privatnim kolonijama. VOG je simbolizirao trojac trgovačkih klasa i označio put buržoaskih revolucija koje će se kasnije dogoditi diljem Europe.