Kaput za jednokratnu uporabu

Piše: Fabjan Marasović

Pred izbore svi najednom postaju autonomaši, čak i oni koji bi najradije da Dalmacija nikada nije postojala, uključujući, u prvom redu, sve neonacističke organizacije, od HDZ-a preko Mosta i Centra do DP-a i Domino.

Nagledala se Dalmacija lažnog autonomaštva na svome području, posebno u odborima stranaka sa središnjicom u Zagrebu. I mada većina koja sebe javno naziva autonomašima sigurno je iskrena, jer to u današnjoj, još uvijek antidalmatski/antidalmatinski nastrojenoj Republici Hrvatskoj, ipak zahtjeva izvjesnu dozu hrabrosti i prkosa, često su među najglasnijima u autonomašenju bili oni pojedinci u kojima je najmanje autonomaškog ostalo.

Nema vodećeg velikohrvatskog antidalmatinskog kleronacističkog političara u zadnja 3,5 desetljeća koji nije nanio dodatno zlo Dalmaciji i na neki način bio suučesnik u njezinom pljačkanju i produžetku njezine agonije, koja sada traje već skoro 35 godina. „Na neki način“ umanjivanje njihove odgovornosti je ustvari – suzdržavanje od toga da otvoreno kažem kako su i Tuđman i Mesić i Josipović i Kolinda i Milanović; i Račan i Sanader i Kosor i Plenković izravni sudionici u drugoj epizodi novijeg izdanja dalmatinskog sunovrata, naravno ako pričamo samo o periodu od protuzakonite izmjene Ustava 25. srpnja 1990. naovamo, jer ta priča mnogo duže traje. Na taj isti način, oni su i profiteri na dalmatinskoj muci, jer nisu ništa uradili kako bi uzvratili za podršku koju su od građanki i građana Dalmacije redovno dobivali u svojim izravni borbama protiv komunističko-socijalističkih ideja i planova.

Oni su, „na neki način“, nastavili tamo gdje je Tuđman stao s Dalmacijom, iako, naravno, niti jedan od živih među njima to nikada neće priznati, ili makar to neće shvatiti na taj način. Podršku od Dalmatina i Dalmatinaca redovito su i obilato dobivali, ne riješivši za prethodnih 25 godina mnogo njezinih problema. Međutim, je li zbog prezasićenja, ili jednostavno zato što se više ništa povodom njihovih grešaka ne može učiniti, ne osjećam kako se o tome više išta ima reći, iako i dalje smatram kako se neki od njih, npr. Sanader i Plenković – jedan rođen i školovan u Splitu, drugi porijeklom s Hvara – ne mogu izvući od odgovora na pitanje zašto su dopustili sebi da budu antidalmatinski predsjednici Vlade RH, prije nego što su ponovo zatražili podršku iz Dalmacije. Posebno danas, kada Dalmaciji prijeti jedna mnogo veća opasnost, oličena u majstoru kamuflaže, manipulacije i drame.

Prije nekoliko mjeseci pisao sam o tome kako premijer svojoj stranci polako kroji autonomaški kaput, kak bi se ogrnula pred lokalne izbore. Naravno, bit će im to kaput za jednokratnu upotrebu, a to se već ovih dana jasno nazire. U nečemu što bi, možda, moglo biti početak javnog nadmetanja za mjesto zajedničarskog aduta za župane dalmatinske, Andrej Plenković najavio je HDZ kao stranku koja će preko noći riješiti sve probleme stanovnika dalmatinske regije, te kako će odmah po stupanju na dužnost podnijeti prijedloge Zakona o financiranju četiriju dalmatinskih županija. Na (ne)sreću, dovoljno je vremena proteklo od kako je Hrvatska demokratska zajednica dobila priliku voditi Dalmaciju, te je postalo jasno kako ni sada od cijele priče o političkom preobražaju te kriminalno-kleronacističke organizacije neće biti ništa. Vidljiva je samo fasada i pomirljiva, pa ipak i neumjesna, retorika, koju s vremena na vrijeme ta stranka koristi.

To što se ogrnuo EU zastavom, Plenkovića nikada nije učinilo manje lošim političarem po građane Republike Hrvatske, posebno Dalmacije kao što ni HDZ nikada neće biti stranka koja je dobra za Dalmaciju, samo zato što Jandroković kaže kako neće ukidati ni smanjivati autonomije dalmatinskih županija. (jakih li autonomija!) Gospodin Jandroković, naravno, ne zna kako stanovnici Dalmacije zahtijevaju punu reintegraciju svih njezinih zemalja i najveći mogući stupanj autonomije u sastavu RH. Kako vjerovati čovjeku koji već sada govori neistinu? U istom intervjuu, Jandroković navodi kako će HDZ „preuzeti odgovornost kako bi ispravili svu nepravdu koja je nanijeta Dalmaciji u prethodnih 25 godina, kao i to kako će Dalmacija opet biti lokomotiva razvoja Republike Hrvatske. On, dakle, namjerno previđa nepravde, nasilničku otimačinu, pljačku, ubojstva, silovanja, protjerivanja te ubijanje regionalne autonomije što je Dalmaciju zadesilo mnogo ranije, a kako to izgleda kada neko škilji na detalje iz prošlosti, vidimo na primjeru premijera koji nas pokušava bezočno slagati kako su njegove prijetnje koje je za stranačkom govornicom u kolovozu 1993. godine izrekao Dalmatinima i Dalmatinskoj akciji  „izvučene iz konteksta“, iako ih i danas možemo jasno čuti i vidjeti. I tu nikakav kontekst nije bitan.

Od takvih prevaranata, nikada ne može biti dobronamjerne političke stranke, ni korisnih političara. Bar ne kada je Dalmacija u pitanju, imajući u vidu kako je od radikalnog preobražaja u zajedničarsku proeuropsku bajku, u koju su usput doplivali i neki bivši kvazi-demokratski elementi i pojedinci bez stava, ideje i vizije, ostala samo priča o putu prema boljoj budućnosti (koja, na kraju, s njima, može ostati samo bajka), treba pravovremeno upozoriti na navodnu dobronamjernost Jandrokovićevih zajedničara u Dalmaciji. On, dalje, navodi kako ima „tim za Južnu Hrvatsku“. Taj tim, kao i većina dosadašnjih „dalmatinskih timova“, vjerojatno stanuje i stoluje u Zagrebu, jer ni županijski odbor, niti program za „Južnu Hrvatsku“, nikada nisu pokazali.

Od svih lažnih, a glasnih autonomaša, Jandroković je najlicemjerniji do sada, imajući u vidu povijest odnosa njegovih današnjih vođa, ali i baze stranke kojoj pripada, prema Dalmaciji i njezinim starosjediocima – Dalmatinima – te stalim stanovnicima i stanovnicama. Ostaje kao otvoreno pitanje hoće li i koja stranka imati snage sačuvati jedinu oazu slobodnu od zajedničarske anti-kulture, koja je pokosila cijelu Republiku Hrvatsku, ali i to hoće li u svojim planovima HDZ ikada imati bar jednog neskrivenog partnera koji bi iskren zagovarao regionalizaciju i decentralizaciju Republike Hrvatske na 5 autonomnih regija (s njihovim parlamentima, vladama, guvernerima, zakonodavnom, upravnom, sudskom i fiskalnom vlašću, izvornim prihodima i imovinom), što bi moglo biti politički pogubno za njega, ako bi se dogodilo.

Veliko je pitanje i to hoće li predstojeći lokalni izbori imati kapaciteta donijeti mnogo suštinskih promjena za nikad riješeno dalmatinsko pitanje i uspostavu dalmatinske autonomije jer će sa sobom nositi i teret neophodnosti za poraza HDZ-a u ovoj regiji, te će upravo isti izbori možda iznjedriti čovjeka ili politički program koji će se pokazati kao nosilac kraja HDZ-ove diktature.