Kako pobijediti diktatora?

pišeꓽ Bruno Katić

Nobelovac Mario Vargas Llosa opisao je diktature i život pod njima. Doduše u Latinskoj Americi, ali mentalitet diktatora, oblici funkcioniranja diktatura i teškoće života pod njima slični su u cijelom svijetu.

Razlike su samo povezane s lokalnim društvenim i kulturnim okruženjem, oblicima ludila diktatora i načinom na koji podanici trpe bijedu i poniženje.

Uzurpirana nekontrolirana vlast djeluje na diktatore kao najteži opijat i lišava ih veze sa stvarnošću. Žive u fikcijama, u opsesijama. Moć u njima uništava sva razmatranja i potiče najgore porive – laži, neosjetljivost, beskrupuloznost, panični strah od gubitka vlasti, strah i prijezir onih koji im laskaju pritvorom („moj narod, moja zemlja“), kao i onih koje patološki mrze (svaki kritički glas i oporbeni otpor). Stalno oko sebe vide neprijatelje i zavjere – unutarnje i vanjske. Kronično su uplašeni samotnjaci bez ikakve empatije, a s vremenom njihov strah prerasta u paranoju, u histeriju. Njihova taština je bezgranična. Stalno vape za pohvalama kojima ih obasipaju dvorjani iz politike, kulture, sporta... Ljudi oko njih ne zaziru ni od najgorih gadosti (Predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Njonjo Jandroković javno proglašava suprugu Plenkovićevog izbornog protivnika vođom narkomafije; sigurno nije jedini iz Plenkovićeve pratnje koji koristi slične gadosti).

Pod terorom diktature, društva se urušavaju i propadaju u agoniji. Degeneriraju i postaju moralno izopačena. Pritvor i korupcija postaju modus vivendi preživljavanja. Alternativa je progonstvo, izvanjsko ili unutrašnje. Protiv nečovječnosti diktature, protiv života bez časti i samopoštovanja, protiv materijalnog siromaštva, povremeno se javljaju manje-više posvećene pobune masa. Posvećene pobune imaju priliku svrgnuti diktatora i uspostaviti uvjete za demokratsku tranziciju. Neposvećene pobune brzo se gase ili samo omogućuju da jedan diktator ubrzo bude zamijenjen drugim.

Kako se Republici Hrvatskoj dogodilo da se, nakon svrgavanja zločinačkog fašističkog diktatora Franje Tuđmana, na vlast tako brzo popne novi fašistički diktator Andrej Plenković? Kako s dogodio da se tako lako uzdigao? Je li to posljedica autoritarne kulture, niske razine obrazovanja i neprosvijećenosti stanovništva, nedostatka demokratskog iskustva? Je li to lokalno neemancipirano shvaćanje politike kao bojnog polja i nemilosrdne borbe za vlast, moć i privilegije bez institucionalne kontrole i odgovornosti? Jesu li uzrok tome predmoderne (blago rečeno) društvene elite, povijesni i međunarodni kontekst ii samo posljedica društva koje u svoji glavama živi u predpolitičkom dobu?

Čini se kako je hrvatsko društvo - njegov najprosvijećeniji i najkritičniji dio, od kojeg se očekuje ozbiljna uspostava društvenog angažmana – više opsjednuto tiranijom diktatora – prije Tuđmana, sam Tuđman i sada Plenkovića – nego što se ozbiljno bavi uvjetima njihova uspona i njihovim demijurzima.

Tuđman je s pravom označen kao ideološki i politički konstrukt dominantne velikohrvatske klero-nacional-fašističke elite („savez elita“ – HAZU, Hrvatska biskupska konferencija, Društvo hrvatskih književnika – dakle, raširena osrednjost u predmetnoj kulturi, medijima, a tajne službe uvijek su povezane sa svime time). Nakon mnogo patnje i zla, Tuđman nije svrgnut, umro je, tako da njegovi demijurzi – „savez elita“ – nikad nisu ozbiljno dovedeni u pitanje. Nema spomena o nekoj mogućoj unutarnjoj katarzi, prosvjetljenju, svijesti o odgovornosti za prošla zla i sadašnje siromaštvo. Sve je to još uvijek tu, skamenjeno, mrtvo. Tamo, kako bi Krleža rekao, još uvijek otkucavaju stari satovi.

Sve je to još uvijek obogotvoreno i neupitno parazitira na siromaštvu većine, a što je još gore, odlučno određuje sustav vrijednosti u kojem čamimo na dnu Europe. To je humus na kojem populistički diktatori u Republici Hrvatskoj uspijevaju i uspijevat će. Budući kako postupci i stav „saveza elita" nisu dovedeni u pitanje gotovo ni u čemu unatoč civilizacijskom slomu Republike Hrvatske (oni sami apsolutno nemaju ni snage ni volje za to), bilo je logično kako će se na istom ideološkom i vrijednosnom humusu uzdići novi diktator. I to tako brzo i lako, do nedavno gotovo bez ikakvog otpora.

Bilo je i bit će građanskih ustanaka, ali ključno je pitanje koliko će ih biti masovnih i, što je posebno bitno, svjesnih i ciljanih. Pobuna mladih koja traje diljem Republike Srbije već deset mjeseci nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu koja je ubila šesnaest ljudi pod sramotnim uvjetima diktatora Vučića, znak je artikulacije građanske energije. To ulijeva nadu kako stvari u Republici Srbiji nisu potpuno otišle dovraga, kako među srpskim građanima još uvijek ima života. Pitanje je, ima li života u Republici Hrvatskoj obzirom na to kako se masovne antidiktatorske demonstracije nisu prelile preko Dunava i Drine na zapad?

Nadajmo se, međutim, kako će mladi ljudi u RH postati svjesni kako ne smiju tražiti blagoslov od „saveza elita", od istih onih koji su stvorili uvjete za fašističku diktaturu, kako će biti svjesni kako se moraju odreći ideologije koja je uništila hrvatsko društvo. U suprotnom, sve će završiti uzalud, kao još jedno vrćenje u istom krugu.