Iz Vukovara s ljubavlju

pišeꓽ stanovnik Vukovara

Prošao je i taj osamnaesti koji se počeo lagano zagrijavati još od 5. srpnja. Pričalo se o teškim ranama, prolivenoj krvi, nestalima, majkama u crnini koje traže svoje sinove, muževe, braću i sestre. 

Pumpala se lagano mržnja, sve televizije dizale su tenzije. Slušali smo o ratu, obrani, HOS-u, četnicima, tenkovima, Zadri, Trpinjskoj cesti, o nedovoljnoj skrbi o braniteljima, o boli, o kičmi Hrvatske, o bolnici, Ovčari, masakrima, užasima... ne brinite. Što god ste otvorili niste mogli pobjeći od Vukovara.

Ništa novo nećemo čuti o Vukovaru. Nikada nećemo imati priliku slušati o tome kako je do Vukovarske tragedije došlo, nikada nećemo imati prilike čuti "drugu stranu". Slušati o tome kako je Hrvatski sabor u ljeto 1990. protuustavno promijenio Ustav RH, kako je Merčep u Vukovaru orgijao mjesecima ne možete čitati, a kamoli gledati, nigdje. O tome kako je Merčepovo, Zadrino i Glavaševićevo činjenje zla dovelo do toga kako su ga posebne jedinice uhapsile i odvele Merčepa u Zagreb ne govori nitko.

Tko je izdao zapovijed za likvidaciju Josip Reihl-Kir-a ni danas „nitko ne zna“. Pucanje iz protuoklopnog oružja po Borovu danas je nepristojno spominjati. Svjedoci vremena govore i o likvidacijama Srba, o spiskovima za odstrijel, otkazima, o ljudima u maskirnim uniformama koji su osiguravali stožer Tomislava Merčepa koji je osobno potpisivao dozvole za odlazak iz grada, a bez dozvole nitko iz grada nije mogao otići...o tome ne slušamo, ne čitamo i ne gledamo ništa. Vukovarska tragedija prikazuje se u Republici Hrvatskoj po crno-bijelom modelu, eto mi Hrvati sjedili i roštiljali, kad eto razularenih Srba s tenkovima navalili bez milosti. Takav prikaz tragedije Vukovara ne problematizira nitko, jer Vukovar je tema koja u Republici Hrvatskoj može biti prikazana samo na režimski način.

Nitko ne spori užase koji su se u tom gradu dogodili prije 34 godine. Isto tako nitko ne vidi problem kako na izmrcvarenom Vukovaru i dan danas ista ekipa temelji svoje blagostanje. Na Vukovaru su postizali "neovisnost" Republike Hrvatske, ali je HDZ svaki puta kada je trebalo radikalizirati mržnju uvijek Vukovar izvlačio iz rukava. Upravo je posljednji val radikalnog šovinističkog klero-nacionalizma pokrenut u Vukovaru, i da stvar dosegne klimaks ironije, na odluci o dvojezičnim pločama koju je donio upravo – HDZ.

HDZ i njegove sestrinske stranke, HDSSB, DP i Most je na bolu ljudi koji su ostali bez svega postavio ljestve kojima se popeo na vlast. Oni koji su javno izjavljivali žal što Vukovar nije vraćen ratom, po Zagrebu su blokirali plinskim bocama ulice, prijetili klanjem, građanskim ratom, logorima i zlom. I opet se Vukovar probudi uz tutanj koračnica, ljudi u maskirnim uniformama koji stupaju, opet će se obilježavati tragedija temeljem koje će na ovim prostorima tinjati mržnja i želja za ubijanjem.

Vukovar ima i drugu priču, priču koju režim ne voli spominjati, ali ona je ipak tu. Vukovar je, nakon ludila rata, vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske mirnim putem. Ljudi s tog područja napravili su veliku hrabru gestu, razgovarali su i postigli dogovor s vlastima u Zagrebu. Za povratak Vukovara nije poginuo niti jedan dečko od 20 godina. Za povratak Vukovara i za mir na tom području nije zaslužna sila, nego razum i hrabrost onih koji su mirno reintegrirali okupirano područje. To je izuzetno rijedak slučaj u povijest, ne ovih prostora, nego svijeta.

Takav politički dogovor, takav razum je bio sjajan temelj na kojem je Vukovar mogao krenuti u zacjeljivanje rana. Ljude koji su zaslužni za takav razvoj događaja, ljudi koji su riskirali i svoj život da do takvog razvoja situacije dođe danas su u Republici Hrvatskoj sotonizirani i zovu ih "četnicima", a o tome da im se ukaže čast za reintegraciju, za spas nebrojenih ljudskih života ili da ih se uključi u službenu ceremoniju, nema niti govora. Republika Hrvatska nije krenula u smjeru zatiranja mržnje, u smjeru mira, oprosta i potiskivanja užasa rata. Nije se krenulo u normalizaciju odnosa u samom području mržnje. Mržnjom se hrani režim, a oni koji režim predstavljaju osim mržnje ne nude i ne znaju ništa.

Danas u Vukovaru, zahvaljujući njima, imamo njihove i naše restorane, njihove i naše škole, njihove i naše programe, kafiće, mjesta okupljanja. Uz segregaciju, danas Vukovar ima manje stanovnika nego što je prije rata imao radnika. Gradonačelnik Vukovara iz redova HDZ-a javno govori kako Vukovar još stotinu godina neće doseći predratni nivo.

Vukovar je prije rata bio među najjačim industrijskim središtima ondašnje Jugoslavije i imao je 1991. 44.639 stanovnika naspram 27.683 prema popisu stanovništva iz 2011. godine. Danas, 2025. godine, Vukovar nema niti tih 27.683 stanovnika, već 22.255 jer iz cijele Slavonije i Republike Hrvatske ljudi bježe glavom bez obzira – upravo je u tijeku evakuacija. Vukovar je prije rata imao 28.806, a prošle godine 9.216 radnika. To je 68 posto manje zaposlenih nego prije 34 godine. Prosječan BDP po glavi stanovnika u Vukovaru 1991. iznosio $29.300, a u Republici Hrvatskoj 2025 iznosio $8.155, dok je u 2015. godini taj omjer iznosio $29.300 ꓽ $4.488 dolara u korist Jugoslavije. To je za 6,5 puta niži BDP nego prije 34 godine.

Vukovar nije slučajno grad slučaj. Vukovaru je namijenjena uloga permanentnog mjesta održavanja mržnje, kulture podsjećanja na zlo, ali samo ono "njihovo" zlo. Vukovar je grad kojeg perverzno održavaju zlim i bijednim za budućnost, bez obzira kako se u njemu loše životari. Vukovar sutra neće biti bolje mjesto, upravo suprotno. Vukovaru su namijenili sudbinu Tantala, koji svoje muke proživljava u užasu bez kraja.

Tako će biti sve dok oni, koji osim mržnje nemaju i ne znaju ništa, budu u poziciji vlasti, a kako stvari danas stoje zlo se ne mora brinuti za svoju budućnost. Republika Hrvatska je od zla poplavila, a taj posljednji stadiji pred smrt neće dugo trajati. Ugušit ćemo se od zla ako ništa ne promijenimo.