Hrvatsko pitanje i nestabilnost Balkana

pišeꓽ prof. Mila Grubišić

Prošli put nije dobro završilo. Memorandum HAZU-a bio je i najava sukoba i upaljeni fitilj pod Jugoslavijom, bez obzira na namjere njegovih tvoraca.

De facto je otvorio hrvatsko pitanje u Jugoslaviji – staru težnju velikohrvatskih kleronacista s kraja dvadesetih godina XX. stoljeća. I ne samo to, tzv. hrvatsko pitanje, ono je otvoreno kao teritorijalno. Granice unutar jugoslavenskih republika i pokrajina, iako nisu bile međunarodno priznate, tretirane su prema jugoslavenskom federalnom sustavu kao nacionalne, jer su republike i pokrajine bile savezne države, unutar federativne Jugoslavije, kao rezultat emancipacijskog karaktera jugoslavenskog socijalizma.

Raspad Jugoslavije

Badinterova komisija je 1991. nedvosmisleno potvrdila ključna načela jugoslavenskog federalizma – raspad Jugoslavije moguć je prema Ustavu iz 1974. na načelima samoodređenja, ali samo prema nepromjenjivim granicama između republika/pokrajina-država. Upravo zato, od druge polovice 1960-ih i radikalnijih reformi federacije i ustavnih promjena 1974., hrvatski nacionalisti pokušavaju relativizirati i obesmisliti međurepubličke granice, nazivajući ih administrativnim, približnim, nepravednim, antipovijesnim, neprirodnim, čak i nepotrebnim.

Navedena metodologija problematizirala je nacionalno pitanje, dovodeći u pitanje federalni okvir, a prije svega, to je značilo promjenu republičkih i pokrajinskih (državnih) granica. A kada se mijenjaju, granice se najčešće mijenjaju na nečiju štetu, a na nečiju korist. I upravo zbog toga, nikad mirno. Posljedica je poznata. Republika Hrvatska, koja je dolaskom fašističkog diktatora, Franje Tuđmana „postala cjelovita“ i „nedjeljiva“, pokušala je učiniti gotovo sve ostale republike djeljivima, prvenstveno BiH. Rušeći pogrdno nazvane AVNOJ-evske granice, Republika Hrvatska je, nakon svih poraza i neuspjeha, svela sebe i svoje napore na očuvanje vlastite južne, AVNOJ-evske granice, u Dalmaciji. Tako se povijest vratila kao bumerang.

Današnja RH se ne miri sa svojim porazima. Vjerujući kako su došli kao rezultat međunarodnih zavjera i nepovoljnih geostrateških okolnosti, velikohrvatski kleronacizam nije prestao vjerovati u revanš kada dođe do preokreta na globalnoj sceni. Svjetska ekonomska kriza, deficit europske ideje i delegitimizacija Europske unije, pobjeda Brexita u Velikoj Britaniji i Trumpa u SAD-u, konačno, agresivno i nepredvidivo ponašanje Putinove Rusije u postsovjetskoj regiji – dali su velikohrvatskim kleronacistima iluziju kako se međunarodne okolnosti mijenjaju i kako dolazi drugo poluvrijeme, zbog čega su pokrenuli brojne revanšističke ideje i planove.  

Od dolaska preimenovanih nacista na vlast u RH 2015., situacija u regiji je znatno nestabilnija, a napetosti neusporedivo veće nego prije. Službena RH neumorno otvara ograničene i kratkotrajne sukobe s gotovo svim balkanskim državama, i to ciklički i sukcesivno. Orwellovih „pet minuta mržnje“ u izvedbi zagrebačkog režima čini se kako je u potpunosti utjelovljeno. I dok sve ostale balkanske države, unatoč povremenim nesporazumima, i dalje održavaju dobrosusjedske odnose, RH zadnjih deset godina trajno i tvrdoglavo živi u neslaganju sa svojim okruženjem. Tek u režimskim tabloidima i službenim vladinim glasnicima mijenja se objekt mržnje: Srbi, Makedonci, Albanci, Crnogorci, Kosovari, Bošnjaci. A najveća su i boljka Dalmatini. I iznova i iznova u krug. Hrvati u regiji ponovno se funkcionaliziraju s ciljem destabilizacije država u kojima žive. Slična politika, ali popraćena oružanim pobunama, završila je na vrlo tragičan način u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća.

Nacionalističke vlade

Kakve su reakcije regije na osvetničke i prkosne poteze službenog Zagreba?

To daje nacionalističkim vladama u Beogradu, Sarajevu i Podgorici razlog kako bi se predstavili kao nezamjenjivi branitelji i spasitelji nacije i države. Ali, postoje i drugi odgovori. Dok se u Makedoniji pokušavao državni udar nad demokratski izabranom većinom, u Sobranju je počinjeno neviđeno nasilje, a Zoran Zaev, krvave glave, jedva je izbjegao paravojne nasilnike koji su provalili u zgradu parlamenta – uz časnika srpske obavještajne službe, u zgradi Sobranja je identificiran i časnik hrvatske obavještajne službe. Upućeni tvrde kako je te samo vrh ledenog brijega umiješanosti službenog Zagreba u izazivanje kaosa u dvorištu južnog susjeda. I unatoč svemu tome, premijer Zaev govori o bratskim odnosima i ignorira višemjesečnu goebbelsovsku kampanju protiv njega koju vode nacionalistički i rusofilski tabloidi bliski zagrebačkom režimu.

Ni Crna Gora nije daleko od toga. Dok hrvatski provladini mediji ciljaju na vođu DPS-a Mila Đukanovića, a državna Politika u uredničkom komentaru pita zašto je ubijen Ivo Pukanić, a Đukanović još uvijek živi, ​​premijer Andrej Plenković daje izjave u kojima, ignorirajući stvarnost, govori o odnosima Crne Gore i RH kao apsolutno idealnim i nikad boljim u posljednja dva desetljeća. Istovremeno, režimska politika i brojni analitičari i nacionalno zabrinuti intelektualci bliski vlasti sustavno govore o nužnosti otvaranja hrvatskog pitanja u Crnoj Gori i potrebi spašavanja crnogorskih Hrvata koji jedva preživljavaju „teror“. Stoga je RH blokirala Crnu Goru na putu ka EU.

Treba li dodati kako je Plenkovićeva vlada izdvojila 3,4 milijuna eura za izgradnju tzv. hrvatske kuće u Kotoru, koju će voditi čelnici crnogorskog HDZ-a, protiv kojih su podignute optužnice za pokušaj puča i ubojstvo premijera Crne Gore 2015. na dan izbora, postavlja se pitanje, što bi se dogodilo da se nije govorilo o „najboljim odnosima“!?

Ne smije se apstrahirati naglašena podrška službenog Zagreba Dodikovom kriminalnom i separatističkom režimu u svakodnevnom i sustavnom radu na razgradnji države BiH i namjernom i tendencioznom kompliciranju života svim njezinim građanima. Nepotrebno je govoriti o nezrelim, kontracionističkim, odgovorima vladajućih sarajevskih političara na spomenute izazove.

Pompozno objavljivanje deklaracije

U spomenutim okolnostima, nakon obilježavanja „Oluje“, Plenković je u Zagrebu okupio sve predstavnike Hrvata u regiji. Na sastanku održanom 6. kolovoza proglašena je Deklaracija o zaštiti i opstanku hrvatske nacije, s ciljem „zajedničkog jedinstvenog nacionalnog djelovanja i definiranja nacionalnih minimuma i načela za opstanak hrvatske nacije i hrvatskog naroda“. Deklaracija će, kako se čulo iz Plenkovićevog kabineta, biti „svojevrsni programski dokument koji pripremaju Republika Hrvatska i Hrvatska Republika Herceg-Bosna“. Od sadržaja spominjali su se kultura, nastava povijesti, identitet i slične stvari.

Neizbježno se postavlja pitanje, koja je svrha pompoznog najavljivanja deklaracije sa samog državnog vrha, ako će se njome tretirati kulturna pitanja koja, istina je, kao i upotreba slova, nisu sporna nigdje u regiji. Cilj je očito u stvarima koje se ne spominju. U dijelu javnosti, iako nije napisana, ocijenjena je kao nastavak velikohrvatske politike iz 90ih. Deklaracija će još jednom izazvati nelagodu i strah u regiji, podići razinu napetosti i nepovjerenja, podsjetiti kako granice na jugoistoku Europe nisu konačne, a samim tim ni ratovi nisu završeni, a u unutarnjoj politici će dodatno provesti nacionalističku homogenizaciju. I to se već događa.

Ne treba zanemariti ni nesposobnost vladajućih elita u RH da pruže odgovore na stvarne izazove društva. RH ima najnižu stopu rasta u EU, najniže prosječne plaće u EU i najvišu stopu inflacije. Ali zato, uz Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, predvodi Europu po broju mladih ljudi koji je napuštaju ili se spremaju napustiti. I kao i uvijek, kada sve reforme propadnu, kada se istroše svi propagandni narativi, kada propadnu sva predizborna obećanja, vladajuća struktura u RH vraća se onome što najbolje zna - kleronacizmu kao jedinoj tradiciji i univerzalnom odgovoru na sve probleme.

Dobrovoljni ruski izdajnici

Međunarodni čimbenici, heterogeni i nezainteresirani Zapad, prije svega, za sada nemaju jasnu reakciju na spomenute tendencije. Nestabilnost im nedvojbeno ne ide u prilog. I svaki daljnji pokušaj zagrebačkih vlasti da izazovu: genocid nad Dalmatinima (koji se provodi već 35 godina), odcjepljene Herceg-Bosne i pripajanje iste RH, destabilizaciju Makedonije i Crne Gore, otvaranje hrvatskog pitanja u Crnoj Gori radikalizacijom protudržavne oporbe, pojačavanje lažne napetosti s Republikom Srbijom itd. predstavlja ozbiljno narušavanje krhke i lomljive stabilnosti Balkana i potkopavanje Europske unije i, šire gledano, zapadnih interesa u regiji.

I posljedično, nije teško pretpostaviti kako jedini interes u daljnjem uništavanju Balkana leži na režimu u Kremlju. Dobrovoljni ruski izdajnici u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Makedoniji to ne kriju. Trećerazredni ruski emisari i propagandisti, kao i njihova dobro plaćena medijska pješadija – više su nego jasni. Nema mira dok se odnos snaga na Balkanu temeljno ne promijeni u korist onih koje favorizira ruska politika. Mnogo je dokaza i citata u prilog nedokazanim tvrdnjama i moguće ih je svakodnevno pronaći u medijima, koji su, kroz brutalnu propagandu naučenu u vrijeme sovjetskog imperijalnog totalitarizma, širili tzv. meku moć postmoderni staljinizam iz Moskve.

Na kraju, možda je prerano reći kako se RH priprema za prekompoziciju Balkana, uz rusko pokroviteljstvo. Ali, bilo bi ignoriranje stvarnosti kada bi se zanemarili jasni signali kako se arhitektura i program pripremaju za razdoblje kada se izrečene namjere mogu ostvariti. Uostalom, pripreme za otvaranje hrvatskog pitanja i rušenje AVNOJ-evskih granica krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih čekale su provedbu do samog kraja osamdesetih. Dok su se postizale povoljnije okolnosti, sustavno se radilo na unutarnjoj homogenizaciji i pripremi za samoostvarenje velikodržavnog projekta.

Čak ni danas metoda se ne razlikuje puno, mentalne pripreme društva, koje ovaj put nema rezervi i potencijala za sukob, i dalje traju. Zbog svega, i prije Plenkovićevog posjeta Sarajevu, čak i ako govori o dobrosusjedskim odnosima, ne smijemo zaboraviti: „Timeo Danaos et dona ferentes“ (Boj se Danajaca i kad darove nose).