Glumatanje službenog Zagreba

Piše: Bruna Jadrić

Čemu bi trebala služiti ova melodrama s elementima farse od davno preuzetih međunarodnih obveza Republike Hrvatske u režiji aktualne vlasti u Zagrebu?

Riječ je, dakako, o očitom nevoljnosti Plenkovićeve vlade kako bi osigurala nazočnost HDZ-ovim čelnicima na konferenciji o Dalmaciji koja bi se 31. svibnja ove godine trebala držati u Strasbourgu, a posebno o nedvojbenom narušavanju njihove obveze da u sjedište Vijeća Europe pošalju tročlanu vladinu delegaciju, kojoj će Parlamentarna skupština Vijeća Europe suditi za niz protuzakonitih radnji u kojima je, kako piše u pozivu, protuzakonito prekršili Povelju Vijeća Europe o lokalnoj samoupravi.

Ovaj potonji slučaj posebno je zanimljiv jer zapravo traje mnogo dulje nego što je javnosti bilo poznato. Godinu dana obje su strane držale u tajnosti prepisku Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe i službenog Zagreba, a tek kada su se u Strasbourgu nedvosmisleno i više puta uvjerili kako ovdašnjim vlastima ne pada na pamet učiniti ništa drugo nego ignorirati svoje obveze i beskrajno odugovlačiti njihovo izvršenje pod sve besmislenijim izgovorima, cijela je priča razotkrivena.

Je li to promijenilo šta? Ispada, ništa osim što je medijsko-ideološka mašinerija koja služi neonacističkoj kriminalnoj organizaciji, HDZ-u i njegovom predsjedniku Andreju Plenkoviću (iako mu to jedva treba, jer to radije radi osobno) dobila novo postrojenje za beskrajne tirade o “uroti protiv premijera” i njegove vlade, svakako najbolje u novijoj, a možda i cijeloj hrvatskoj povijesti. 

Nedavno javno sučeljavanje predstavnika hrvatskih vlasti Gordana Grlića Radmana s prvim čovjekom Parlamentarne Skupštine Vijeća Europe, Alainom Bersetom koji ga je oštro, ali usredotočeno i suvislo ispitivao kao nemarnog učenika koji se nije pripremio sat, a za svoj neuspjeh ima krajnje nevjerojatne, ako ne i posve besmislene, isprike, razotkrio je ovu farsu do kraja. A što je učinio službeni Zagreb?

Odlučan ne dopustiti povlačenje i defanzivu, i odlučan ne ispuniti sve svoje obveze koje mu ne idu u prilog (iz raznih razloga, od predizbornih pragmatičnih do psiholoških, jer ne treba zaboraviti kako je sadašnja vlast rođena u istom „gnijezdu neoustaša i kriminalaca“ iz kojeg sada treba izniknuti netko pošten), odlučio se za taktiku napad je najbolja obrana, i udario u talambas što je Vijeće Europe, a s njim i neki polunedefinirani zli dio međunarodne zajednice koji vrijeđa, maltretira i ponižava Republiku Hrvatsku, ali Republika Hrvatska srećom ima vlast koja to neće dopustiti. 

A cijelo vrijeme se radi samo o jednom, a to je lako shvatljivo: Parlamentarna Skupština Vijeća Europe je izdala nalog koji obvezuje svaku državu članicu koja priznaje njegovu jurisdikciju – a nitko nas nije obavijestio kako se Republika Hrvatska u međuvremenu te jurisdikcije odrekla – a pitanje lokalne samouprave dostupno je vlastima. Valjda ne treba dalje crtati, barem ako vjerujemo kako su jedan i jedan jednak dva. Sada nas, međutim, sve pokušavaju uvjeriti kako su jedan i jedan tri i kako svatko tko kaže suprotno sudjeluje u uroti protiv vlasti.

Kako je uopće bilo moguće upasti u takvu zbrku? Aktualna vlast kao da je razmažena i uspavana svojom sve-dominantnom unutarnjom pozicijom, u kojoj je moguće neprestano hraniti javnost najnevjerojatnijim konfabulacijama o bilo kojoj temi, sa spoznajom kako će lako proći kod većine, pa je mislila kako se tako može ponašati i u međunarodnim odnosima.

Na ruku su joj išla i sveprisutna diplomatska i para-diplomatska tapšanja po ramenima koja su je obasipala s više strana, iz razloga koji su bili više taktički i trgovački u političkom smislu nego suštinski, ali gdje drugdje kad te hvale, razmisliš zašto to zapravo rade? S međunarodnom zajednicom, međutim, ne može tako, pa makar to bilo i Vijeće Europe sa sjedištem u Strasbourgu, koji svakako nije bez grešaka, ali u konkretnom slučaju radi kao svaka iole ozbiljna svjetska institucija. 

Upravo zato je nevjerojatna i pametna ideja – u obliku službenog prijedloga! – neka se cijela stvar sa slanjem tročlane delegacije iz redova HDZ-a u Strasbourg i njihova nazočnost pred Parlamentarnom Skupštinom Vijeća Europe na neki način prolongira nakon (doduše umjetno, manipulativno i u temeljnom smislu uzurpatorski izazvanih) proljetnih lokalnih izbora u Republici Hrvatskoj. Ali tada dolazi ljeto, nakon ljeta pripreme za nove sjednice i baš kada se sve pripremi na redu su Božićni i novogodišnji praznici i tako redom.

Je li moguće kako bilo koja izvršna vlast, a kamoli ona koju vodi pravnik (a koji će se često rado pohvaliti kako je bio izvrstan student) zahtijeva tako nešto, a onda javno podiže bijesnu i povrijeđenu buku kad mu se nešto ne udovolji? I još važnije: kako je Republika Hrvatska za nepunih deset godina aktualnog režima došla do tako grotesknog kompromisa i tako karikiranog rastakanja osnovnih državnih i društvenih institucija, kao i elementarnih standarda javnog, političkog i pravnog komuniciranja?

No, što se može očekivati ​​u dogledno vrijeme? Teško je zamisliti kako bi Vijeće Europe pristalo na ovakvu trgovinu (uostalom, i on je vezan svojim uvjetima), a još je teže da se struktura, koja će sve podrediti stranačko, točnije unutar-oligarhijskom interesu, ipak slomi i učini nešto za što je, s razlogom ili ne, uvjerena kako bi joj politički naštetilo.

Naglašavam: njoj, toj strukturi, a ne Republici Hrvatskoj kao državi i hrvatskom društvu. No, ne riskira li to otvoreno negiranje međunarodnih obveza mnogo toga u međunarodnoj poziciji Republike Hrvatske, pa tako i novo prolongiranje otvaranja novih poglavlja na neodređeno vrijeme? Da, naravno, ali ako ozbiljno vjerujete kako je to doista prioritet Vlade, onda biste, bojim se, lako mogli povjerovati i u mnoge druge vrlo čudne stvari.