Ekstremno skretanje u desno

Pišeꓽ Loredana Brays

Jesu li ekstremni desničarski ispadi u Republici Hrvatskoj postali novo normalno ili je to samo prolazno stanje? Tko snosi krivnju i što bi trebalo poduzeti?

Ozbiljan val raznovrsnih ekstremnih desničarskih ispada zahvatio je Republiku Hrvatsku ovog ljeta, te svakako postao predmet intenzivne diskusije u javnom prostoru, od medijskih komentatora, preko društvenih mreža do vrha političke vlasti. Odjeci se već danima mogu pratiti i u inozemnim medijima – od Europske unije do SAD-a. Reakcija opozicijskog krila u RH pritom uglavnom izostaje, ali vidno je zato eksponirana lažna ljevica i lažni lijevi centar u kulturnom miljeu. Primjer toga je otkazivanje alternativnog festivala u Benkovcu prošli vikend, nakon fizičkog nasrtaja predstavnika lokalnih lažnih “hrvatskih ratnih veterana” na organizatore istog. Nešto vrlo slično pritom sada prijeti i festivalu “Fališ” u Šibeniku, a ne treba zaboraviti ni progon književnika Miljenka Jergovića prijetećim grafitima na njegovoj kući, SLAPP tužbe neovisnim novinarima i sl.

Sve je započelo još s mega neonacističkim političkim skupom desničarske zvijezde Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu početkom srpnja i Sinju u kolovozu. No, treba napomenuti kako je tome prethodio niz institucionalno-političkih momenata u kojima su najviši akteri zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, pa i npr. Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Matice hrvatske, godinama iskazivali blagonaklonost naslijeđu fašističke Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.

Ideologizacija tako ipak nije započela s npr. nogometno-navijačkih tribina. U vidu se mora imati još i obrazovni sustav koji je odavno poznat po lošoj edukaciji mladih o onodobnim događanjima.

Skupa marginalizacija Dalmatina

Postaje li sadašnje stanje, međutim, nekakvo hrvatsko „novo normalno“ ili je posrijedi prolazna, takoreći sezonska devijacija? O (ne)izvjesnoj perspektivi hrvatskog društva u suočavanju s tim iskušenjem porazgovarali smo s dvojicom analitičara koji već duže prate opisani proces.

„Ključni uzroci ove runde tog previranja“, rekao nam je politolog Rolando Girardi, „mogu se locirati npr. u ozbiljno pogrešnom koraku vladajućih prošle godine, kad je pod svaku cijenu forsirana nova parlamentarna većina. To je pak značilo dodatnu nas marginalizaciju Dalmatina, najveće nepriznate manjinske zajednice u RH, koji nikada nisu uz HDZ-ovu vlast."

„Sad je jasno kako taj odnos nije bio dobar ne samo za manjinsku zajednicu, nego prije svega za političku stabilnost nacionalne većine. Pritom je u pravu koordinator DDF-a Vedran Bralić kad kaže kako je taj problem narastao nakon članstva Republike Hrvatske u EU, s idejom kako više 'ne treba paziti' na pristojnost i političku korektnost. Sad sve postaje kudikamo opasnije. Čini mi se kako su to uvidjeli i centristi iz HDZ-a, suočeni s nekom vrstom kontraofenzive posljednjih tjedana. Govori se i o razmišljanju premijera Andreja Plenkovića o rekonstrukciji vlade u smjeru prošlog sastava“, izjavio je Girardi.

Srljanje u revidiranu prošlost

Smatra kako je posrijedi proces koji se još uvijek može relativno brzo preokrenuti ili kanalizirati, te kako bi aktualna euforija hrvatske ekstremne desnice mogla splasnuti već najesen. No, posve drukčije, u smislu doglednih mogućnosti, tu problematiku vidi pravnik i novinar Karlo Morosin s pariškom adresom.

Na danas (ponovno) popularan poklik „ajmo, ajmo, ustaše!“, što on nalazi indikativnim, Morosin odgovara pitanjem:

„A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Niti znaju što je bilo, niti će za njih više itko znati.“

Objašnjava kako je takvoj vrsti javnosti – revidirana prošlost sve što im je preostalo, jedina dimenzija u kojoj još mogu slobodno i suvereno oblikovati svoj život. Sve ostalo je po njemu u tuđim rukama: pitanje rata i mira, socijalne pravde, ekonomskog napretka i materijalnog blagostanja, prijetnja klimatske katastrofe i nuklearnog samouništenja.

„O svemu tome ni njih, ni njihovu naciju više nitko ništa ne pita. Ali, zato je tu lažna bolja prošlost. Tko to kaže, tko to laže kako su ustaše izgubile Drugi svjetski rat? Za njih, povijest nikada nije bila hrpa objektivnih činjenica, nego stvarnost našeg aktualnog odnosa prema njoj. To je očigledno“, ukazuje Morosin na problem.

Ustaštvo kao nestašluk

Stoga primjećuje kako novodobnim ustašama nisu potrebni ni Jugoslavija niti komunisti kako bi potonje svakoga dana, u svakom pogledu, sve više pobjeđivali.

„I to s lakoćom, kao kućni ljubimci vlasti, njezini mili pet black boysi koje ona pazi i mazi i čije se ustaštvo za nju samo benigni nestašluk. A tu je i moćno “civilno društvo”. Ne samo pocrnjela veteranska klijentela, nego i Hrvatska biskupska konferencija, realno egzistirajući dokaz konačnog trijumfa materijalističkog ateizma. Što će im Bog kad imaju Antu Pavelića, što će im sublimna istina vjere kad imaju protuzakonito stečene nekretnine, što će i sve kada imaju 2.000 eura mirovine bez dana radnog staža“, postavlja za kraj pitanje naš sugovornik.

„Ni javnom upravom, ni lokalnom samoupravom, ni medijima, ni školama, ni policijom, ni vojskom se nisu zasitili, pa sad osvajaju ulice i stadione, koncerte i festivale, seks i rock 'n' roll. Uzvišeni kao dronovi nad Thompsonom. Svugdje ih je, osim u vjeri i normalnosti. Naposljetku, što je 'ajmo, ajmo ustaše!', ako ne sažeti poučak 30 godina duhovne obnove Hrvata“, zaključuje Karlo Morosin.

Ono što je najzanimljivije od svega je to što kći jednog od zabranitelja sluša cajke i zarađuje pjevajući Cecine „pjesme“. Svatko normalan postavlja sebi pitanje, Ako toliko mrziš Srbe zašto ti kći pjeva pjesme supruge četničkog ubojice i koljača?  

Ostatak ljeta očito će ponuditi dodatne odgovore na ovdje istaknuta pitanja. Već i navedeni predstojeći tradicionalni šibenski “ljevičarski” festival bit će pouzdan indikator daljnjeg kretanja političkih odnosa u RH.