Dok nam odvode susjede

pišeꓽ Lorenzo Priulli

Bez kulture sjećanja osuđeni smo na banalno zlo čije je postojanje prva detektirala Hannah Arendt, a potom ga i naučno obradila u svom filozofskom opusu.

Zlo je nastalo u toj pomirenosti sa sudbinom, u malograđanskoj lojalnosti i nedostatku želje za pobunom ili pak strahu kako se ne bi zamjerilo vlastima. Arendt je, proučavajući tematiku samog zla – kojeg je kasnije je nazvala banalnim – došla do vrlo zanimljivih rezultata koji su, kao i proučavanja predstavnika tzv. Frankfurtske škole, ukazivali na mnogo šire i na mnogo dublje izvore rađanja modernog zla od onih vezanih striktno za fašizam i nacizam. Holokaust, na primjer, ima svoju daleku predpovijest u vidu kolonijalnog rasizma koji se provodio diljem svijeta nad domicilnim stanovništvom kako bi se opravdalo ropstvo i pljačka materijalnih bogatstava Afrike, Azije i Južne Amerike.

Rasizam se opravdavao „prirodnim“ razlozima i razlikama koje su ukazivale na to kako je bijeli čovjek u mnogo čemu superiorniji od crnog, žutog ili crvenog čovjeka; pokušavao se rasizam dokazati sa znanstvene, ideološke, pa i religijske strane. Tako su Buri ili Nizozemci koji su živjeli na jugu Afrike i bili vatreni zagovornici rasizma, stvorili su svoju Bibliju kako bi dokazali kako je ropstvo prirodno; polazili su od neke ranije idiotske verzije priče o biblijskoj svađi Noahe i jednog njegovog neposlušnog sina kojeg otac proklinje i kaže mu kako će njegovi potomci biti sluge – od ovog Noahinog sina nastali su afrički narodi koje europski bijeli čovjek s punim pravom može iskorištavati kao roblje).

Genealogija rasizma je višestoljetni proces koji je postao sastavni dio razmišljanja i kulture onih europskih država koje su egzistirale u kolonijalnoj ekspanziji i na taj način otvorio vrata ili ostvario mogućnost pojave totalitarističkih ideologija koje su se zasnivale na supremaciji i premoći „bijele rase“ ili kasnije Arijevaca kod nacistički raspoloženih Nijemaca i njihovih podržavatelja. Nacisti su, u neku ruku, bili samo izvođači radova u povijesnom razvoju zla koje se događalo u Europi s njezinim kolonijalnim projektom. I te posljedice osjećamo do danas…

Hannah Arendt je pokazala izvorno mjesto rađanja totalitarizma koji je kao ideologija vladao dvadesetim stoljećem i pritom je jednako kritizirala i nacistički, ali i staljinistički oblik totalitarizma. No, kako to obično biva, njezina filozofija i duboka analiza totalitarizma nije baš naišla na oduševljene reakcije, posebno ne u poslijeratno doba iz kojeg se izrodio hladni rat između tadašnjeg SSSR-a sa svojim satelitima i razvijenim zemljama tzv. Zapada.

No, nikada nije objasnila, zašto „male države“, države koje i površinom i po broju stanovnika i  ekonomskoj snazi i znanstvenoj snazi nemaju što za ponuditi svijetu, upadaju u totalitarizam? Razlog tome je što su te „male države“, posebno one koje su u svojoj prošlosti živjele u neko vidu totalitarnog društva, previše frustrirane i ne mogu se izliječiti na adekvatan način te kako bi dokazale kako su velike grabe najlošije moguće prilike i ugnjetavaju ili svoje susjede ili vlastite regije. Najočitiji primjer toga su Republika Hrvatska i Republika Srbija.

Zato je neophodna razvijena kultura sjećanja kako bismo mogli ispratiti genealogiju zla i kako bismo spriječili njegovo ponovno javljanje na povijesnoj sceni. Kultura sjećanja nema zadatak samo opomenuti i podsjetiti na pojedine tragične povijesne trenutke, kao što su holokaust, već mora iznaći način kako bi se ovi događaji stalno i iznova tematizirali, kako bi ostali autentični za sve buduće generacije koje žele naučiti što je zlo i kako se ono rađa. A kultura sjećanja ne smije biti samo neka znanstvena povijesna disciplina unutar sociologije i filozofije koja se bavi bitnim/prijelomnim povijesnim događajima; ona mora biti multi i interdisciplinarna, povezana sa svim relevantnim čimbenicima kako bi se ostvarila što objektivnija slika o određenim događanjima, ali i kako bi se ta događanja osuvremenila i predstavila novim generacijama. Potrebno je razviti intelektualnu, ali i emotivnu sinergiju s povijesnim događajima kako se oni ne bi pretvorili u fikcije koje odgovaraju aktualnim potrebama političara, što je prava receptura za razvijanje iskrivljenih i ciničnih interpretacija koje onda razvijaju banalno zlo i prave generacijski problem.

Republika Hrvatska i Republika Srbija su jedine dvije europske države u kojima je cjelokupna povijest, pa čak i ona bliska, pretvorena u fikciju i u mitove koji razorno djeluju na sve generacije. Onaj prijedlog da se malo odmorimo od povijesti i u škole uvedemo predmet „budućnost“ – u potpunosti je razumljiv ako znamo kako je povijest u školama ne samo fikcionalna nego i nefunkcionalna u smislu istine, ali jako funkcionalna u smislu kleronacističke mobilizacije. Od dalmatinskog/kosovskog ciklusa, preko Drugog svjetskog rata, pa do zadnjih balkanskih ratova devedesetih godina prošlog stoljeća, ispredaju su mitovi s kojima se, veoma planski, iskrivljuje povijesna svijest i opterećuje se iskonstruiranim interpretacijama događaja koje služe za opravdanje svekolikih brljotina aktualne političke „elite“.     

Politički razlozi i njihovih pseudoznanstvenih interpretatora povijesti – a u stvari ciničnih falsifikatora povijesnih događaja, banalni su kao i zlo koje produciraju, a striktno i blisko su vezani za njihove osobne interese ili pak interese elite koju predstavljaju. Zadatak kulture sjećanja je kako bi se ovo banalno zlo, u kojemu živimo, prepoznalo i borilo se s njim.

Društvo u kojem vlada kultura sjećanja, poput današnje Zapadne Europe – koja se odriče svoje kolonijalne prošlosti, proizvodi slobodne, empatične i razumne ljude, a ne robove kojima je lako vladati.