Diktatorski mentalitet

Piše: don Andreo Dominis

I vlast, i kapital bit će naš, rekli su ideolozi i realizatori ovog trećeg modela uobličavanja društva. Rađa se nova klasa, sinteza neofašističkog despotizma i basnoslovnog bogatstva znanog kao neoliberalizam.

Zbog toga, dr. Daris Marianni i govori o mafijaškoj državi koja nije nekakav kriminalni izuzetak i stranputica, nije riječ o organiziranom podzemlju nego o organiziranom nadzemlju, na zakonit način stvaranoj novoj stvarnosti, jer je nova mafija, sa zakonima koje je izglasala s nadpolovičnom ili dvotrećinskom većinom, kao što su nekad komunisti s ideologijom diktature proletarijata ili nacisti s nacionalnom revolucijom, osigurala sebi monopol ujedinjenja političke i ekonomske vlasti. Za to i je bilo potrebno uništiti sindikate i stvoriti sasvim novu ekonomsku sliku – tržišnu ekonomiju.

S podrobno i svestrano izloženom analizom dr. Darisa Mariannija složili su se mnogi vrsni liberalni naučnici i esejisti, koji su u vlastiti oblastima istraživanja došli do analognih, u ovom pojmovnom okviru interpretiranih saznanja. U zborniku pod naslovom "Hrvatski kancer – Postkomunistička mafijaška država" skupljeni su radovi dvadesetak eminentnih autora. Ovaj model nudi inspirativne mogućnosti za izučavanje zemalja kako unutar Europske unije, tako i onih koje se nalaze na njezinim istočnim i južnim rubovima. Europska unija suočava se s jednim bitnim socijalni pitanjem: hoće li nacionalističke autokracije zakočiti tijekove razvoja demokratske federacije, ili će u obrani izvikanog nacionalnog suvereniteta posjednici političke vlasti uspjeti uspostaviti i održati antikomunističkom retorikom prožete, ali komunističkim stranačkim državama slične nacionalističko-etatističke režime. Ova nova, oštrovidna dalmatska škola može bitno osvježiti sociološku misao.

Novi se još ne srame

Zasjedne mrzovoljna, razgovorima, pregovorima nesklona ali o nebitnim pitanjima namjerno blagoglagoljiva bratija, odlučna jednom za svagda odrediti i definitivno objaviti koja je od dvije polovine Republike Hrvatske ispravna, a koja ne, koja bi trebala biti pobjednica, a koja ostati poražena na podu. Namjera je učiniti to kako država ne bi više vrludala i batrgala s između lijevog (socijalno osjetljivog) i desnog (neolibertarijanskog), jer dosta je bilo lutanja, alternacija je remetilački nered. Politička klasa ne može zamisliti veliku koaliciju, sporazum, suradnju. Kao što je podjela Europe bilo loše rješenje, tako je i podjela društva neke države loš potez: stalni verbalni građanski rat, bez izgleda za pomirenje. Zemlja je u političkom smislu shizofrena, politička klasa ne može s kolegom s druge strane povesti dijalog u cilju pronalaženja konsenzusa, jer čovjek obično ne poznaje onog tko ga a priori odbacuje.

Socijaldemokrati se već srame komunističke prošlosti, rado bi se gradili od nje i okrenuli se Zapadu. Nacionalisti se ne stide ni prošlosti, ni sadašnjosti, štoviše sve se više ponose time, i okreću se prema Istoku. U svim postsovjetskim republikama konstituira se paternalistička diktatura na čelu s bivšim lokalnim liderima komunističke partije, oni su Očevi nacije. Svuda nailazimo na vođu koji smišlja kako zgrabiti i zadržati vlast s diktatorskim mentalitetom i s demokratskom frazeologijom. Najupečatljivija strast je njegovanje neprijateljstva prema rivalu, a priori odbacivanje svake njegove geste, svake riječi, svake ideje, svakog simpatizera ili imenovanog dužnosnika protivničke strane – ne samo odbaciti, nego i prezrirati. Ne udisati zajedno s njim isti zrak, preporučljivo je, nadalje, pokazati osjećanje zgađenosti od svakog dodira s drugim, tog drugog ne treba shvatiti kao protivnika u sportskom smislu te riječi, već kao nekakvo podmuklo biće, a sa njim, pošten čovjek koji iole drži do sebe, neće ni kavu popiti. Ne treba prostrijeti planove na stol, svaka iz serije uredbi neka bude neočekivani udarac, ako vam se više dopada, udarac u pleksus. 

Nacionalizacija svijesti ide brzo

Novo državno vodstvo baca blato, drvlje i kamenje na prethodno vodstvo, ali nikog nije strpalo u zatvor, to je bila samo njegova želja, bila je to njegova prijetnja, s naglaskom kako je rivalu po pravdi mjesto u zatvoru – ali ipak nije poduzelo ništa više od ovih lijepih želja. Naime, u Uniji bi realizacija jedne takve ideje previše koštala. Stanovništvo je obilato snabdjeveno ideološkim frazama, grub i kičerajski jezik odbija one koji su još privrženi dobrom građanskom ukusu, zato i nema intelektualaca prvog reda u HDZ-ovoj vladi/HDZ-ovim vladama. Obaranje diktature je revolucija, dok je obaranje demokracije – kontrarevolucija. A o nacionalnoj revoluciji govore fašizmi XX. stoljeća.

Novi režim prešao bi Rubikon kad bi priredio političke sudske procese, ali to nekako ne prolazi kroz pravni sustav. Sve dok nema političkih suđenja, bilo bi moguće popraviti situaciju, ali pošto se atmosfera straha zgusnula, i pošto se uvijek smišljaju novi i novi oblici i pravila zastrašivanja, u naše živote se uselila iracionalnost nepredvidivosti, i to čini odbacivanje novog režima refleksnim i neartikuliranim. Ako se još netko sjeća 1948. i 1949. godine, taj zna s kakvom lakoćom vlast može skliznuti iz demokratskog pluralizma u bespoštednu stranačku državu. Najvažniji znak početka ovakvog pokliznuća je stavljanje javnog medijskog servisa pod centraliziranu stranačku kontrolu, zauzimanje većeg dijela prostora tiska, discipliniranje javnog govora i njegovo potiskivanje u defanzivu.

Radikalna nacionalizacija provodi se relativno lako, iz jednog zahvata u taj prostor slijedi drugi, pa treći. Može li se zaustaviti na tom strmom klizištu? Od svih istočnoeuropskih prijatelja i u ekonomiji, i u politici pali smo na najniži nivo -  suradnju s Rusijom umjesto Norveškom. Ovog trena čujem na radiju kako je ministar gospodarstva, Ante Šušnjar obećao kako će RH do 2030. godine biti uspješna i sretna država, prva u Europi. Djeluje umirujuće, unatoč galopirajućoj hiperinflaciji koja pritišće državu već 6 godina.

Ali, je li u stanju procvat jedne države/zemlje/regije ako jedna njena polovina vodi građanski rat protiv njezine druge polovine?