Dalmacija će vratiti svoj suverenitet

Piše: Lordan Zaninni

Umro je prof. dr. Rudolph Stephano. Otišao je jedan od onih koji su imali hrabrosti i snage dosljedno se boriti za dalmatinsku stvar, a bez kojih bi danas sama riječ „Dalmacija” bila zabranjena.

dr. Rudolph Stephano - naslovnica Autonomije iz 1997.

Tim povodom objavljujemo njegov intervju iz 1997. godine, u kojem se iskazuje njegova smjelost, iskrenost i erudicija.

S ove tačke gledišta, čini se kako je Ustav, neovisno o položaju Dalmacije – mrtvorođen! I kako su u pravu svi oni koji su tvrdili kako je donošenje „takvih“ izmjena i dopuna ustava, na „ovakav“ način – bila kobna pogreška!  

– Republika Hrvatska, od kada je u posjedu vlastite državnosti, nije u stanju ništa čestito organizirati. U Republici Hrvatskoj na snazi je raspad institucionalnog sustava, pravnog sustava, političkog sustava, ekonomskog sustava, školskog sustava, zdravstvenog sustava, mirovinskog sustava, teritorijalnog sustava, sustava lokalne samouprave,… a izmjene Ustava koj su donijete prije sedam godina kao spas od svih društvenih boljki, gotovo odmah potom, pokazalo se kako je i sam bolestan, postao je suvišan i otišao je u zaborav. Zato se i donio Božićni Ustav. Sada je pravni i politički hit „Ustavni zakon o provedbi Ustava” i sve je u Republici Hrvatskoj okrenuto naglavačke, samo ne „za miševe i mačke”, već za sve nas, sve njezine građane koji smo kao mali Prometeji sudbinski prikovani „za ovaj kamen zemlje što se prijeteći Suncu dere kroz oblake…” 

Povukli ste paralelu između Dalmacije, Kosova i Vojvodine. Smatrate li kako etničko načelo u slučaju decentralizacije ne igra jedinu ili bar ne odlučujuću ulogu?

– Ne, nisam pravio nikakvu paralelu između Dalmacije, Kosova i Vojvodine. Samo sam pokušao usporediti ustavne razloge „za davanje” bitne autonomije Kosovu i Vojvodini i „za oduzimanje” autonomije iste razine Dalmaciji. Zaključio sam kako Republika Hrvatska bez razboritog, realističnog i u izvjesnom smislu futurističkog gledanja na pitanje autonomije i teritorijalne organizacije upada u ozbiljne poteškoće, u nerješive bezizlaznosti, koje će prije ili poslije dovesti u tešku ustavnu i političku krizu. Ta ustavna kriza već je vidljiva, ona je već započela! U biti, Ustav RH negira instaliranje autonomije i na taj način stvara opasne ustavne nejasnoće i neke regije poput Dalmacije stavlja u neravnopravan položaj, prvenstven Dalmaciju, dok istovremeno, nasilno otima iz Dalmacije kako bi se dalo Slavoniji. Ako su svi ravnopravni, čemu nasilno otimanje od jednih kako bi se dalo druga? To je čista shizofrenija. Ali jedno je vidljivo: Ustav pokazuje otvorenu i otrovnu diskriminaciju prema dalmatinskoj autonomiji! Ne može se Ustav tako bezočno i nekažnjeno igrati! Savršeno je jasno kako RH sustavno i kontinuirano ne ubija ni Dalmaciju ni Boga ni autonomiju već – DRŽAVU! 

A kako stvari stoje s etničkim načelom i decentralizacijom?

– Na to pitanje odgovor treba potražiti u sociološkim istraživanjima koja su obavljena na tu temu. Najkraće, etničko načelo ne mora igrati odlučujuću ulogu u procesima regionalizacije i decentralizacije. Danas imao visoko regionalizirane i decentralizirane suvremene države koje su praktički jednonacionalne, poput Njemačke, Brazila, Italije, SAD-a. Naravno, multietničnost može biti “jak” razlog za decentralizaciju, i to visi o “političkoj logistici”, političkoj kulturi, razvijenosti demokratskih institucija, vladavine prava itd. u nekoj državi ili društvu. Multietnički, multikulturni, multi-jezični čimbenik mogao bi biti značajan za regionalizaciju i decentralizaciju, ali u ovakvoj Republici Hrvatskoj teško će to postati respektabilan razlog!

Čini se kako međunarodni čimbenici i pored svega ne pokazuju previše interesa za položaj Dalmacije. Je li je zbog toga što ih to pitanje ne interesira ili ono jednostavno nije došlo na dnevni red?

– Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje ni sasvim potvrdno, ali ni niječno. Ustvari, iza ovog Vašeg pitanja slutim kako stoji jedno kraće i direktnije pitanje: Zašto dalmatinsko pitanje još uvijek nije internacionalizirano? Bi li internacionalizacija dalmatinskog pitanja bitno utjecala na njezin položaj i status? Nije točno kako EU pokazuje indiferentnost prema položaju Dalmacije unutar RH. Sjetite se kako je još krajem kolovoza 1992. na Londonskoj konferenciji zaključeno kako će se »građanima Dalmacije, Kosova i Vojvodine vratiti sva građanska i ustavna prava i kako će se osigurati poštivanje građanskih prava stanovnicima Sandžaka«, pa ukoliko se na to ogluše Republika Hrvatska, Republika Srbija i Crna Gora, Vijeće sigurnosti UN-a bit će pozvan na primjenu oštrih sankcija koje će voditi njihovoj potpunoj izolaciji.

Ali, za Novu godinu 1992. Republika Hrvatska je donijela novi zakon lokalnoj samoupravi i upravi te Zakon područjima županija, gradova i općina, a sankcija nije bilo?

– To je zato što je Republika Hrvatska pod „tihim sankcijama“ zbog umiješanosti u agresiju na BiH, zbog čega su UN i Međunarodni sud za ljudska prava u Haagu istraživali ulogu Franje Tuđmana i Gojka Suška u prebacivanje hrvatskih vojnika na područje BiH. Niti jedne sankcije ne djeluju na način kako bi svi ljudi umrli od gladi, dovoljna je izolacija države čime se postigao djelomičan uspjeh. Građani RH se bune protiv vlasti, a to je cilj sankcija.

Što je, po vama, to što spriječava značajan razvoj autentičnih prodalmatinskih stranaka i razvoj prodalmatinske društvene i političke scene? Međusobni animoziteti, nedostatak kapaciteta, nedostatak sredstava za izborne i druge kampanje, utjecaj Zagreba i zagrebačkog javnog mnijenja ili nešto peto?

– Ostavimo na tren po strani cijeli niz značajnih pitanja koja se odnose na stranke s dalmatinskim predznakom. Naprimjer: kada te stranke nastaju, u kakvim socijalnim i političkim okolnostima, pod kakvom je Dalmacija stigmom za vrijeme stvaranja višestranačja, koliko je bila žestoka i nemilosrdna hajka na dalmatinske „autonomaše”, itd. Dakle, vodite računa o tome kako političke stranke pretežno nastaju kao „obrambeni” mehanizmi oko nacionalnog ili građanskog korpusa. One nastoje sačuvati, održati ili spasiti od uništenja bilo etnički bilo građanski identitet! Ove stranka koje nastaju oko nacionalnog korpusa su hermetične po prirodi stvari. Njihov hermetizam uvjetuje locus, jezik, konfesija, kulturološki obrazac, utjecaj države matične nacionalnosti, i one pribjegavaju dodatnim zaštitnim kišobranima kroz kulturnu, personalnu autonomiju. U Dalmaciji postoji mala stranka, ali relativno postojana stranka – Dalmatinska akcija. Njoj se sudi zato što je HDZ postavio bobu u njezine prostrije. Njihov život u regionalnoj ili lokalnoj samoupravi održava pozitivna izborna diskriminacija i sl.Što se tiče ostalih stranaka dalmatinsko-građanske provenijencije, one ne postoje, ali ako bi se osnovale zasnivale bi se na građanskom profilu, a zna se kako u ovoj sredini ne pronalaze racionalni interesi pa bi te stranke bile sklone odumiranju. Svoj izborni opstanak ovakve stranke često vezuju uz zagrebačke političke stranke pretežno nacionalnog predznaka. Na taj način one ne samo što bi dovele u pitanje svoj programski identitet, već bi stvorile konfuziju kod biračkog tijela i ono bi svoje povjerenje okrenulo u drugom pravcu ili u pasivizaciju odluke glasača. O svojim izgledima na dalmatinskoj političkoj sceni u vremenu koje slijedi, prodalmatinske udruge trebale bi postati prodalmatinske nacionalističke stranke.

U stavu prema dalmatinskoj autonomiji, SDP pokazuje dva lica. Je li u pitanju politička opsjena kada se govori o tome kako dalmatinski i zagrebački socijaldemokrati – imaju potpuno različit odnos prema ovoj temi? Kako procjenjujete stav SDP-a po pitanju dalmatinske autonomije?

– Prvo, uvijek moramo imati na umu kako je predsjednik SDP-a, Ivica Račan otvorio šampanjac kada je odjeknula boba u prostorijama Dalmatinske akcije.

Ta j stranka, po mome mišljenju, dovela u pitanje svoj demokratski i građanski identitet kada su preuzeli neolibertarijansko načelo kao jedno od svojih stranačkih načela! Ja više ne prepoznajem tu stranku! SDP je glomazan politički mehanizam koji se sav dao u osvajanje vlasti i političke moći, bilo kakve i na bilo kojem nivou. Ona mora imati predsjedničku vlast, vlast u Vladi, ministre, župane, gradonačelnike, načelnike, suce ustavnog suda, ambasadore, rektore, direktore javnih WC-a, svi su samo u potrazi za vlašću, oni imaju samo jednu volju – volju za moć. Pojedinci u njoj samo jure visoke funkcije, karijere, položaje… Kad imate takav politički motiv, onda ne treba čuditi što su u toj stranci etika i politički moral spali na niske grane, ako su svi oni po ugledu na onog prvog među njima spremni Eskimu prodati led u svakom trenutku i za bagatelu. SDP je postao HDZ.

A Dalmacija je baš najviše iznevjerena najviše baš od SDP-a i treba se samo sjetiti što su dužnosnici te stranke govorili, treba se sjetiti koje “stilske akrobacije” godinama izvode na temu Dalmacije itd. Dojma sam kako SDP radi više i sustavnije protiv dalmatinske autonomije od onih stranaka koje otvoreno ne podržavaju tu ideju. Kad je potpuno iskoriste, kad Dalmaciju potpuno devastiraju, odbacit će je kao isluženu staru krpu i potražiti novu žrtvu!

Kada se govori o dalmatinskoj autonomiji, često se postavlja pitanje uloge manjinskih stranaka ili manjinskih političkih elita. Često se u tom slučaju može primijetiti svojevrsno proturječje, kako jedno javno zagovaraju a u praksi su bliži nekoj drugoj političkoj opciji?

– Zvuči paradoksalno, ali manjinske stranke, po mome mišljenju, kriju svoj odnos prema dalmatinskoj autonomiji! Drugim riječima, ne vidim njihov jasan afirmativan odnos prema dalmatinskoj autonomiji. Svaki spor koji se na tu temu pokrene od strane stranaka građanske provenijencije i „nestranačkih intelektualaca”, manjinske stranke označavaju kao „hrvatsko-hrvatsku“ stvar i ne sudjeluju u tome. Kao da žive na Marsu. Kao da se to njih ne tiče! One imaju neke svoje male autonomije, kao geta, u kojima se trenutno osjećaju ugodno, ali iz koje gledano na duže staze mogu izmiliti samo etnički liliputanci i napuhani etnički lideri – a ne slobodni ljudi. Autonomija je – sloboda! I kad je tako stvar netransparentna, ne zna ništa o stranci ali zna previše o lideru. U takvim etničkim strankama stranački program je stranački lider. I naravno, u takvim političkim enklavicama nema elite, nema ni prosječnosti, između njih nema dijaloga, zato političke stranke nisu ni sjele razgovarati o sudbini Dalmacije, koja se ipak – tiče svih nas na ovim prostorima. Prema dosadašnjim iskustvima, teško se može računati na manjine u nastojanjima konstituiranja dalmatinske autonomije.

Iako bi referendum o Ustavu RH, da se ikada održao, u Dalmaciji doživio fijasko, to nije ostavilo nikakve političke posljedice! Zašto?

– Ustav RH je generički Ustav i on bi, izvan svake sumnje propao u Dalmaciji, da se ikada održao ustavni referendumu. Dalmacija bi sadašnjem Ustavu rekla jasno NE! Ali, moramo imati na umu kako bi referendum bio nezapamćena, bjesomučna lavina prevare! U tom združenom “falsificiranju i friziranju stvarnosti”, norme i života, u čemu su izrazito prednjačile stranke iz iste stranačke koljevke – KPH, unatoč orkestriranom pritisku sa svih strana, od svih medija, preko sms poruka i interneta, pritisku koji se pojačavao iz sata u sat, unatoč dramatičnim pozivima gotovo svih političkih lidera, Vlade, predsjednika države, unatoč najavljenoj globalnoj apokalipsi ako referendum doživi fijasko, unatoč tom jedinstvenom “referendumskom maratonu”, Dalmacija ne bi prihvatila referendumski serviran Ustav RH! Zato je HDZ i predsjednik Tuđman pribjegli drugoj taktici – proglašenju Ustava za Božić.Dalmatini/Dalmatinci i Dalmatine/Dalmatinke međutim nisu politički kapitalizirali ovaj katastrofalan fijasko. Ne isključujem kako će kao reakcija na tu okolnost, možda nastati nekakav “ustavotvorni pokret” koji će kao prodalmatinski i promediteranski „Sinn Fein” doprinijeti kako bi dobili moderan i demokratski Ustav u ovoj zemlji u kojoj se “nećemo rađati i umirati s rato i 'otetim hrvatskim zemljama u glavi”, kako reče naš neprikosnoveni politički mitoman.