Dalmacija je danas ustaška zemlja

Piše: don Andreo Dominis

Mi smo nedostojni ni nordijske socijaldemokracije ni jugoslavenskog socijalizma. Danas je isplativo govoriti o tome kako socijalizam nije djelovao. Istina je drugačija nismo djelovali i ne djelujemo - mi.

Već u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, ološ kojemu je socijalizam dao sve, jadnik koji bi još uvijek čuvao ovce da im socijalisti nisu doveli očeve u grad, školovali ih, zaposlili te im dali stan i javne štrace koje su se vjenčavale za oficire JNA, pomorce i građevinske radnike koji su izbivali iz države zbg rada u Iraku, Libiji i sl., a koje su „radile“ po školama, počeli su šamarati po partizanima i, kad se napiju, pričati lascivne viceve o Titu. Štrace su k tome dodale kako je Jovanka Budisavljević-Broz nosila nakit njihovih baka, prabaka. Ali, tako je, socijalisti su trebali znati bolje: nijedno dobro djelo neće proći nekažnjeno.

Ostatak je povijest.

Izvorni fašizam koji je zapalio bivšu državu devedesetih godina prošlog stoljeća i – koji ide ruku pod ruku – izvornu ekonomsku tranziciju naših bivših jugoslavenskih društava proveli su simbolični sinovi i unuci pobjednika nad fašizmom 1944.

Kninski zubar Milan Martić, koji će proglasiti SAO Krajinu i počiniti genocid u više dalmatinskih mjesta, nije obučavan u Hitlerovoj mladeži, već u JNA, pobjedničkoj vojsci nad fašizmom. Druga, ne manje važna stvar, tiče se fašizacije lokalnih društava, koja je provedena devedesetih, a Dalmacija nipošto nije iznimka. Tiče se onoga što je iz tog fašizma proizišlo. ​​Ne možete stalno bježati od priče o fašizmu iz devedesetih do četrdeset prve, i pričati o partizanima i ustašama, jer odgovora nema. Ni danas ni ovdje.

Velikohrvatski kleronacizam 1990-ih nisu proizveli ustaše i njihova djeca/unuci, već nasljednici komunista. Tuđman nije bio ustaški emigrant, već visokopozicionirani časnik, pa čak i znanstvenik u komunističkom sustavu. Republike Hrvatske od 1945. do 1990. nisu vladali ustaše, već oni koji su se svjesno i s puno odgovornošću podredili Komunističkoj Partiji. Vratimo se čudovištu koje se, poput Godzille, uzdiglo iz fašizma devedesetih. Vratimo se čudovištu neolibertarijanstva, za čiju je pojavu fašizam devedesetih pripremio tlo. Ta, tranzicija, nakon rata u Republici Hrvatskoj, a posebno je to vidljivo u Dalmaciji, pretvorila se u četvrti post-jugoslavenski rat. Nikada javno objavljen, ali stoga ne manje strašan, sveopći rat protiv ideje socijalne pravde.

Zato je potrebno velikohrvatski kleronacizam, ratove i tranziciju na području Republike Hrvatske, točnije Dalmacije tretirati kao jedinstven proces: velikohrvatski kleronacizam je vodio ratovima, a ratovi su bili priprema za uvođenje neolibertarijanskog sustava. Istovremeno, siromašni nisu bili samo žrtve, već i regrutna baza velikohrvatskog kleronacizma. Priču o nevinim, zavedenim radnicima i uvijek nevinim siromašnima još uvijek mogu međusobno pričati samo studenti na plenumima između dvije kave sa sojinim mlijekom poslužene s bezglutenskim keksima i stevijom, sve dok ih ne otjeraju profesori ili kolege studenti koji podržavaju neolibertarijanstvo. Ova ljevičarska fetišizacija siromaštva nije samo beznadno glupa, već i čudno slična nacionalističkom diskursu. Za nacionaliste je, naime, vlastita nacija uvijek nevina žrtva – baš kao što je to i za neažurirane ljevičare klase.

Dalmatinski partizani – zaštitnici "dalmatske etničke skupine i same Dalmacije“, završila je rušeći dalmatinske i bosanskohercegovačke gradove ubijajući nehrvatske narode, boreći se za ciljeve novog ustaškog pokreta. Slavna dalmatinska vojska jačala je poput krvlju opijene fašističke bagere. Onda je došao red na ubijanje samih Dalmatina.

Tako je sve počelo.

Lokalni izbori 2025. završili su se potpunim trijumfom ustaškog pokreta. Neki od unuka partizana pridružili su im se davnih dana, već '90ih, a neki od njih su manji od makova zrna. I taj tužni, patetični refren: "Dalmacija je utemeljena na antifašistički vrijednostima", koji zvuči kao da je tijekom Ultre temeljenog na Severini i Jeleni Rozgi netko pustio Arsenovu "Kuću uz more" – razmažena publika se gromoglasno smije i čeka neka se DJ prestane šaliti i nastavi sa sranjima.

Dalmacija je danas ustaška zemlja. A nije ništa koliko će to biti sutra. Nema smjernijih kršćana od komunističkoga potomstva. Oni bi, kada ih župnici ošamare, okrenuli ne samo drugi, nego i petstotina drugi obraz. Nevolja s obrazom je, međutim, ovo: okreni drugi obraz.

Nema više obraza. Njima ništa ne smeta. A najmanje im ne smeta ritualno uriniranje po njihovi očevima i djedovima – kojih su se sami odrekli. Djecu i unuke kao janjad na klanje vode na krštenje onima koji im u facu, kao šamar popraćen ispljuvkom lansiranim ravno u usta, ponavljaju kako njihova nacija ne postoji a kako su oni sramni izdajnici. Ne smeta im kada njih, njihove očeve i djedove zovu kopiladima iz Titovog jajca. Ne smeta im kako im obitelj nazivaju zločincima i bezočno lažu o njima – jer ti popovi su fizički nesposobni reći istinu, kao vjerovati kako će dobiti rak ako ne slažu. Naprotiv: to je institucija kojoj oni najviše vjeruju.

Nijedno poniženje nije preveliko za njih, niti postoji ta poniznost koja je preniska za njih, za potomke ustanika 21. lipnja i pobjednika nad fašizmom koji danas ližu ustaške oltare.

Prestanite lagati. Nije sve ovo započelo u kolovozu 1989. ni u kolovozu 1990. Dogodilo se povratkom Tuđmana u Zagreb 1985. Tog dana dogodila se prva antidalmatinska revolucija.

Zbog radikalnog zaokreta 1990. – 2000. posao fašizma, revizije, desekularizacije i asimilacije nije u potpunosti dovršen. Bila je potrebna druga faza, na između 2003. i 2011. A i treća faza, ona od 2015. koja traje do danas.

Oni koji su prve doveli na vlast, imenovali su i druge i treće s ciljem dovršenja posla. I ne postoji nikakva demokratska procedura, a ponajmanje izbori, koji će ih u tome spriječiti.