CVIT ČEŽNJE 18.

napisala: Marita Vastić

Jedini način na koji sam mogla započeti svoje propitkivanje bio je onaj kojim sam pokušala razumijeti narav ambicije , jer se, barem što se toga tiče, ljudi razlikuju jedni od drugih.

Malo je onih koji će pukom slučajnosti postati nešto bitno, a to, u najmanju ruku, iziskuje određenu dozu megalomanstva, uvjerenja kako ste, među svim nadarenim ljudima u vašoj okolini, upravo vi na neki način kvalificirani uzdignuti se iznad ostalih. Za ovu negativnu selekciju, negativna je jer uspjevaju najlošiji ne najbolji, kako bi je stari Grci nazvali kakistokracija, dovoljno je snažno uvjerenje kako ste spremni ustrajati i odricati se u procesu ambicioznog proboja ka vrhu. Nema tu emocija, nema ni empatije - ambicija je sama po sebi dovoljna. Kakav god bio splet motiva, bili oni opravdani ili ne, bili oni uglađeni ili ne, oni nas guraju naprijed. Oni nas guraju prema cilju koji trebamo postići. Oni koji u tome uspiju moraju iskazati  fantastičnu odlučnost u toj nakani, često zanemarujući svoje zdravlje, privatne odnose, mentalno zdravlje i dostojanstvo. 

Svi oni koji se pokušavaju okušati u politici, posebno ljudi s Balkana, moraju objesiti obraz o klin, udružiti se u grupu ili okupiti oko sebe grupu koja ima slične osobne interese i krenuti u borbu za njih. Ovo ne čudi kada znamo kako u HDZ-u postoji sedam različitih frakcija. Ono što ih drži na okupu i zašto se HDZ još uvijek nije raspao je to što su svjesni kako kroz veliku političku opciju lakše mogu doći do svog privatnog cilja nego li kroz male političke organizacije. U HDZ-u, nasljednici KPH u koju su se uvalili brojna ustašija i ustaška emigracija, jasno je kako članstvo vodi privatni motiv ne jasna nacionalna strategija ili jasni nacionalni interesi. Ali, nisu sve političke opcije baš takve. Ima i onih kojima je stalo do njihove zemlje. No, njihov problem je to što nemaju pristup medijima i ne mogu doći do potencijalnog članstva i birača. Problem je u tome što u Republici Hrvatskoj ne postoje jasno profilirani mediji slobodni od izvršne vlasti. Prvenstveno ovdje mislim na televizije s nacionalnom koncesijom: HRT, NOVA i RTL, kojemu bez imalo grižnje savjesti mogu pridružiti i N1. Sve ovo dovodi do blokade širenja pluralizma mišljenja i blokade bilo kakve političke opcije koja nije ona koju mainstream politika želi vidjeti u eteru.

Sjećam se kako sam po završetku sezone debata, koje sam pripremala, vodila i moderirala, pogledala na kalendar i shvatila kako sam tijekom razdoblja od 9 mjeseci iskoristila ravno sedam radnih dana za sebe. Preostalo vrijeme najčešće bi bila na predavanjima i vježbama, učila te pripremala debatu za taj tjedan i moderirala je. Nije to bilo nešto na što sam trebala biti ponosna iako je lova bila dobra. Bila je to moja prva zarada u Francuskoj. Zarada je bila moj motiv. Htjela sam se maknuti iz onog prljavog stana u Trappesu, nabaviti sebi i bratu bolji smještaj. Nije to trebao biti Pariz, ali mjesto za koje bih osjećala kako pripada meni. Danas, kada razmišljam o stanju u Dalmaciji, motiva zarade nema. Ono što me pokreće je motiv ljubavi prema zemlji mojih djedova. Tu nema neke ambicije koja će voditi prema grabeži javnih i privatnih dobara, što je ambicija hrvatskim mainstream stranaka. Ono što me pokreće je empatija i emocija - osjećaji koji je hrvatska mainstream politika amputirana.

Međutim, ni ambicije, bilo one motivirane pozitivnim bilo motivirane negativnim osjećajima, ni ustremljenost prema cilju ne nude pravo objašnjenje za bezočnu nasilnu otimačinu iz Dalmacije. Postoji još jedna popratna emocija, vjerojatno najrasprostranjenija i u svakom slučaju najdestruktivnija u hrvatskoj mainstream politici. To je ona emocija koja vas, nakon tvrdoglavog osjećaja koji prati svaku službenu objavu, odmah uhvati u stisak i ne pušta vas sve do vremena raspuštanja Sabora i raspisivanja novih izbora. To je strah kako će vaša zlodjela biti objavljena i kao ćete završiti u zatvoru. Nije to strah od zatvora, već strah od potpuna poniženja.

Još uvijek se sjećam poniženja kojeg je bivši premijer, Sanader dr. Ivo doživio pri uhićenju nedaleko od austrijskog Salzburga. Onako naduven brzo se ispuhao. Žao mi je jedino što s njim nisu uhićeni i svi oni koji su bili uključeni ili bar znali za sve njegove malverzacije i sustavnu pljačku. Bila bi to utrka u kojoj bi, za osumnjičene, sve prošlo po zlu; kombinacija njihovih osobnih pogrešaka, tragedije, komedije i farse. Samo sedamnaest mjeseci prije Sanaderovog uhićenja, bivši premijer dinastijski je, bez izbora, gazeći Ustav RH. ostavio Vladu RH u ruke svojoj držačici vreće i beskrupuloznoj te ambicioznoj uspinjačici Jadranki Kosor. Jadranka Kosor, koja je frizirala svoju biografiju do te mjere da je od osobe koja je završila bjelovarsku učiteljsku akademiju postala pravnica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, postala je poznata početkom ‘90. kao Tuđmanova ljubimica po tome što se uvalila na Hrvatski radio. Nakon toga, počela se “zalagati” za branitelje, pa je postala zastupnica u Hrvatskom saboru. Brzo je rasla na političkom polju. Ne tako dugo nakon zastupničkog mjesta, postaje jedna od podpredsjednika HDZ-a. 2003. postaje podpredsjednica stranke da bi na kraju postala predsjednica i stranke i Vlade RH. Zanimljivo, sve je gospođa Kosor postigla bez izbora, a uz većinsku suglasnost stranačkog članstva. No, ambicija ovakvog tipa brzo postane opća propast. U vremenu najdublje ekonomske krize, zbog nesposobnosti i nastavka pljačke, vlada koju je u tim trenucima vodila Jadranka Kosor doživljava najniži rejting u povijesti hrvatske politike - svega 3,6%.

Nakon potpune propasti Republike Hrvatske kao države, sve se počelo kretati na bolje. Laganim ali sitnim koracima. Osobne ambicije bile su zaustavljene. Krizna koja je i dalje trajala, recesija koja je gutala sve pred sobom činila se relaksiranijom. Obični, mali građani počeli su osjećati kako se nešto pozitivno događa. I tu smo. Četvrti kvartal 2013. Republika Hrvatska, kao prva država u europi, izlazi iz recesije. Slijedile su ostale, jedna po jedna. Razlog tome bio je taj što su osobne ambicije bile stavljene iza interesa države: izlazak iz recesije, obračun s bankama i njihovim lihvarskim kreditima, pa sve ostalo. Vlada Zorana Milanovića uspjela je u tome. Uspjesi ove vlade su brojni. No, sve je to zasjenila najava klerikalne ekstremne desnice o referendumu o braku. Lažnim izjavama o tome kako vlada Zorana Milanovića želi legalizirati istospolne brakove, zasjenjeni su brojni socijalni i ekonomski uspjesi te vlade. Bila je ovo dobro inscenirana taktika povampirenog ustaše, Tomislava Karamarka, ruske agenture u Republici Hrvatskoj i izvođačice radova iz redova Opus dei, Željke Markić. 

Zbog Željke Markić kola su krenula niz brdo. Republika Hrvatska se počela cijepati po svim mogućim pitanjima, a to je jasno iskoristila neonacistička frakcija u HDZ-u. Jadranka Kosor izbačena je iz stranke, na koju je zasjeo dotadašnji šef informativne agencije, Tomislav Karamarko. HDZ je izdvojio ogromna sredstva za pokretanje nekoliko novih političkih stranka (Živi zid, Pametno/Centar, Most…), a izmislio je i Mislava Kolakušića. Svi oni imali su samo jedan cilj - zacementirati vječnu vladavinu HDZ-a kroz gađenje politike običnom, malom čovjeku. Sve što se dogodilo u hrvatskoj politici maklo je običnog, malog čovjeka od političkih aktivnosti. Što su veće šokove doživljavali to su se više odmicali ne shvaćajući kako je baš to bilo vrijeme za aktivan ulazak u političke vode.

Za vrijeme božićnih i novogodišnjim praznika, dala sam sebi malo oduška. Otišli smo u Nantes kako bi posjetili Marcelovu majku i upijali zadnje zrake sunca koje ta godina nosi. Pariz je bio poprilično kišan te godine, kišovitiji nego obala Atlantika na kojoj smo se nalazili tih dana. Za večerom, Marcelova majka je upitala kako vam je prošla godina. Svatko je nešto rekao, proanalizirao stanje na svoj način. Tada sam ja došla na red. Nisam znala što bih rekla, pa sam glupo bubnula kako se puno radi. Tada sam već radila na projektu stvaranja univerzalne baze dalmatskog jezika i svi su znali kako posao nije bio lagan. Srećom posao koji sam radila bio je više nego zanimljiv, ali vrtjeti tisuće i tisuće papira, pronalaziti riječi i upisivati ih u tablice bilo je više nego zahtjevno. Srećom nazvao je Yves pa sam pokupila svoju čašu vina i otišla na terasu razgovarati s njim.

Dva dana poslije, silazila sam iz vlaka na Gare de Lyon i s bratom i njegovim dečkom koji su htjeli razgovarati samnom. Rekli su mi kako su jučer dobili mail od hrvatskog resornog ministarstva koje je odlučilo ne poslati nam ništa od materijala potrebnima za dodatno proučavanje dalmatskog jezika. Navodno se zadnji primjerci koji bi nama bili zanimljivi nalazili u dubrovačkoj knjižnici koja je uništena u granatiranju 1991. Instiktivno sam znala kako iz Ministarstva lažu. Došla sam do prve govornice i nazvala svoga šefa i pitala ga je li dobio kakav mail od hrvatskog ministarstva kulture? Rekao mi je kako nije dobio ništa službeno, ali će sutra na poslu vidjeti detalje, no stiže vagon pun materijala iz Rumunjske. Zacrnilo mi se pred očima. Okrenula se prema bratu i Marcelu te rekla kako mi treba jedan veliki mai-tai.

Vraćajući se s odmora u Nantesu, netom što sam izišla iz vlaka, shvatila sam kako je politika koji vodi Vlada Republike Hrvatske, bez obzira tko bio na vlasti, niska, bezobrazna, podla i odvratna. Shvatila sam i već ranije znala kako za Republiku Hrvatsku, baš kao i za Jugosaviju, ali od Banovine Hrvatske dalmatski jezik ne postoji. Za njih je to iskrivljeni talijanski i zabranjen jezik. Shvatila sam kako samo promjena cjelokupne političke strukture može nešto učiniti u toj banana republici kojom vladaju najgori. Nakon toga, svakog sam se dana budila s gorčinom u ustima, sa saznanjem kako ću se čitav dan smješkati i rukovati pretvarajući se kao se sve ovo odvija prema nekom unaprijed zacrtanom planu. Tijekom vremena, nekako sam se uspjela oporaviti. Međutim, bilo je prekasno. Trebala mi je drugačija strategija.

Ne želim reći kako samo ja doživljavam takva razočaranja. No, za razliku od drugih ljudi kojima je na raspolaganju luksuz lizanja rana u privatnosti, moj će poraz pratiti čitav jedan tim od rektora i dekana preko dikektora instituta do malih mrava kakav sam i ja. Morate nekako opravdati svoj poraz kroz izvješće ili ćete izgubiti posao. Prošla sam hodnikom i sjela na masivnu drvenu klupu na koju su uredno postavljeni crveni jastučići, svjesna kako sam tu došla kao ovca na klanje. Otvorila su se vrata, a iz prostorije je izišao direktor instituta za romanistiku sveučilišta Diderot i pozvao me unutra. Ustala sam dostojanstveno i krenula prema prostoriji. Čula sam kako mi potpetice odzvanjaju o hladne mramorne ploče hodnika. Tih nekoliko koraka činilo se kao stotine godina. Moj subjektivni osjećaj vremena nikako se nije dalo sinkronizirati s realnim vremenom. Napokon sam ušla u prostoriju i zastala. Ispred mene su sjedili rektor, dekan i tajnica. Dekan mi je ponudio sjesti što sam spremno i učinila htijući na taj način smiriti klecajuće noge. Tada je uslijedio tuš. Ostala sam kao trica špadi. Umjesto da me razapnu, dekan je tada rekao kao ne krivi mene već vlast u Republici Hrvatskoj koja je lažljiva i nekooperativna. Pogledala sam ga upitno pitajući se u sebi je li ja to dobro čujem.

“Obzirom na činjenicu kako ste sve zadaće do sada obavili najbolje koliko ste znali i umjeli te obzirom na političke prilike u Republici Hrvatskoj, projekt dobivanja materijala za vaš istraživački rad iz Zagreba već je bio osuđen na propast. To smo od starta znali, zanimalo me samo koliko će službeni Zagreb biti iskren te vam poslati te materijale,” objasnio je rektor.

“Kao što je rektor lijepo objasnio, ni pod kojim uvjetima ne krivimo vas za neuspjeh vaše ideje. Uostalom sve su druge ideje koje ste iznijeli uspjele,” nastavio je dekan gdje je rektor stao, “Mislimo kako je vrijeme da uspijemo zajedno u ovome. Dajemo vam odriješene ruke u svemu što radite s tim projektom. Nema vremenskog ograničenja, a neće biti ni nadzora što i kako radite kao što je bilo do sada. No, ono što ostaje je financiranje. Unaprijed ćete nam, kao i do sada podnositi plan financiranja.”

“Jasno,” izvalila sam shvaćajući kako je neuspjeh ipak urodio plodom. 

“Ima još nešto,” ustao se dekan i došao do mene, “Kao što znate, vaš voditelj projekta iduće godine ide u mirovinu. Rado bih vas imenovali novim voditeljem, odnosno voditeljicom ukoliko se slažete.”

“Pa sad… ovo me je zateklo. Tako je iznenada,” pravdala sam se.

“Razmislite, pa mi recite,” blago će dekan rekao zatvarajući sastanak.

Nisam ispala luzerica i nisam izgubila posao, već sam dobila prijedlog za promaknućem. Ipak, osjećala sam se čudno. Znate onaj osjećaj kad vas je cijela zajednica odbacila, a nepoznati čovjek vam pruža slamku spasa. To je onaj osjećaj kada mladić priđe djevojci za kojom potajno čezne, a ona ga odbije našalivši se s njim pred cijelom gimnazijom. To je bio onaj osjećaj kada znamo kako je drugi iskren prema nama, a mi i dalje tražimo njegovo opravdanje. Jer, ja sam tražila od Republike Hrvatske, od njezina ministarstva neka bude iskreno, a ono se izrugalo samnom. 

Zamislite kakav osjećaj imaju obespravljeni stanovnici Dalmacije i učinak njihovih emocija, koji nikada u životu nisu doživjeli uspjeh. Zamislite taj osjećaj kada ne možeš naći posao u struci osim ako nisi član stranke, zamislite mladu osobu koja je završila fakultet, a mora raditi kao konobar ili zaštitar jer su nepismeni hercegovački gadovi kupljenih diploma zauzeli njegovo mjesto. Zamislite tu prazninu i deprivaciju kada izgubite posao jer niste politički podobni. Ti osjećaji su puno gorči i dublji nego li moji. 

Sjećam se jednog razgovora s direktorom korporacije koji je bio veliki pristaša objavljivanja rječničke baze dalmatskog jezika. Bili smo u njegovom raskošnom uredu s pogledom na cijeli Pariz i stao mi je opisivati sastanak koji je održao s nekim hrvatskim ministrom prije otprilike 6 mjeseci:

“Bilo je neobično i mogao bih reći dijabolično”, rekao mi je dok sam pozorno slušala, “Susreo sam se s tim ministrom koji je pretendirao izvršiti državni udar i postati najmoćniji čovjek na Balkanu. Za vrijeme trajanja njegove tihe kampanje, prihvatio bih njegov poziv u bilo koje doba dana i noći, znao bih prilagoditi svoj raspored kad god bi se on htio sastati samnom. Međutim, najednom, nakon što je njegova kampanja propala, kada bi ušetao u neku prostoriju u kojoj sam ja, nisam se mogao oduprijeti dojmu kako je sastanak s njim prava gnjavaža. Mrsko mi je to priznati, jer sam zbilja htio pomoći u njegovim namjerama u čišćenju Republike Hrvatske od raznih fašističkih grupa koje su je poharale, ali to više nije bio taj čovjek s kojim sam se ranije sastajao. Postao je jedan od stotinu amorfnih masa koji od mene traže sredstva za njihove projekte.”

Ovo mi je pomoglo shvatiti na kojoj se klizavoj litici svi mi nalazimo. S velike klizave litice pad je kratak i strmoglav, a smrt neizbježna. Znam, svi ćemo prije ili poslije umrijeti, ali nadam se ne padom s litice. Tijekom godina, sve su Vlade RH pokazale kako cijelu državu guraju niz liticu tako što Dalmaciju guraju niz istu, a cijelo bi drštvo moglo imati ispunjen život i biti uspješni samo kada bi dopustili Dalmaciji živjeti. Svejedno, lako je pretpostaviti kako je u razdoblju nakon 2000. Republika Hrvatska uspjela isplivati i uhvatiti zraka što je dovelo do promjene raspoloženja. Ipak, samo tri godine poslije na vlast su došli oni koji su se vratili staroj praksi, potapanju države pljačkom i kleronacizmom, umjesto da su pokušali izvući najbolje iz loše situacije. Istovremeno, radnici, koji su cijeli život bili posvećeni svome radu, izgubili su sve. Ostalo im je samo povinuti se kleronacističkom mitologiji i populizmu najniže vrste. Razmišljali su, bolje i to nego se boriti i graditi državu i demokraciju od nule; demokraciju bez kleronacizma. Taj način razmišljanja nije pravedan, ali su ga osjetili kao jedino moguće sredstvo preživljavanja. Jako dobro su znali u što se upuštaju i kako će to izgledati u praksi: uragansko pustošenje Dalmacije i 400 000 njezinih ljudi koji su se iselili u samo 10 godina. Znate, kako u visokoj politici tako i u razmišljanju običnog čovjeka možda postoji drugi čin, ali ne postoji drugo mjesto.