Cirkus istrošenih klauna

Piše: Laura Miličević

Čekajući novu generaciju političara, koja bi popravila cjelokupnu sliku hrvatskog društva, ova država se guši u glibu istrošenih kriminalaca koji imaju muda sebe nazivati političarima.

Jedan od razloga zbog kojih sam toliko puta pisala o potrebi za pojavom nove generacije ljudi koji će se baviti politikom u RH, je i taj kako bi spriječili ponavljanje onog što trenutno drži cjelokupnu hrvatsku političku scenu zarobljenom, a to je protuprirodna suradnja i međuovisnost naizgled sasvim različitih političkih opcija. Ta suradnja ustvari ne počiva na međusobnom razumijevanju stranaka kao takvih, još manje birača i simpatizera, već isključivo na zajedničkoj i uglavnom neslavnoj prošlosti njihovih lidera.

Prije nekoliko dana, jedan od onih čija je stranka izgubila svaki kredibilitet, Dario Zurovec, požalio se javnosti rekavši kako su komunisti ponovo nikli kao gljive poslije kiše, kako ih ima u najvišim strukturama vlasti, a u vezi s oslobođenjem trojice nekadašnjih pripadnika Službe sigurnosti osumnjičenih za umiješanost u atentat na prostrije Dalmatinske akcije 1993. Zurovec je za HRT još rekao:

„UDBU tužiš, UDBA ti sudi. Sigurno je u pitanju neka ucjenjivačka opasna naredba s visokog mjesta. Republika Hrvatska je u raljama nerasformiranih službi sigurnosti i njihove mreže po sudovima, u vladi, u parlamentu, u medijima, svuda“.

U skladu s novim standardima hrvatskog „novinarstva“, Zurovcu međutim, tijekom tog inteviewa, nije postavljeno pitanje zašto još uvijek podržava te najviše državne strukture, stojeći uz vlast. Jasno kako bi odgovor bio jedan od onih šablonskih koje hrvatski političari od '90. godina prošlog stoljeća daju, jer im uvijek prolaze, pa tako i Zurovec, pod izgovorom kako želi pomoći napretku države, podržava svaku vlast, iako ista šalje „ucjenjivačke opasne naredbe s visokog mjesta“. Toliko o Zurovcu i komunistia koji niču kao gljive“, za danas, kaže plavokosi wanna be gay, partner Andreja Plenkovića. 

Tako je i Gordan Jandroković Njonjo, u svojoj novoj ulozi X (bivši twitter) političkog analitičara, besramno verbalno gazio sve dojučerašnje suradnike iz stranke Centar, uključujući predsjednika i podpredsjednika te stranke Ivicu Puljka i Bojana Ivoševića. ovdje se očito radi  zauzimanju bolje startne pozicije pred skorašnje lokalne izbore. Njonjo je, naravno, šutio dok je Karamarkov HDZ slao milijune eura Puljkovima za snivanje njihovih statelitskih parastrančica, a sada je progovorio. Inače, taj posao političkog analitičara koji propovijeda različite stavove ovisno od tome tko čini trenutnu vladajuću strukturu u državi, najnečasniji je i najbesramniji posao. 

Hrvatska politička scena lišena je svih etičkih i zdravorazumskih načela, zbog čega jedinu korist u ovom cirkusu potrošenih klauna ostvaruju lideri sto puta recikliranih stranaka, kakve su i HDZ i SDP. Sigurna sam kako u tim strankama, baš kao i u svim drugima, ima ljudi koji bi drugačije postupili od Plenkovića i Hajdaš-Dončića, ali ipak biraju ostati ondje, što ih čini istima. Isto vrijedi i za sve druge članove i suradnike u strankama koji šutke trpe demokratski teror lidera. Demokratski, jer je podržan njihovim glasovima. Teror, jer ubija sve ono što jednu stranku čini demokratskom organizacijom, koja bi se, po definiciji, trebala voditi nekakvim zajedničkim interesom, ali i interesom građana kojima se obraćaju za podršku. 

Zar je u interesu građana RH i istovremeno postavljam pitanje – je li normalno kako 2025. godine još uvijek slušamo o komunistima, II. sv. ratu, proizvodima devedesetih godina, osobama koja su vezana za isto, a glavno pitanje od kojeg ovisi budućnost jedne „demokratske“ vlade, hoće li navodni socijaldemokrat – HDZ-ovcu, ili će HDZ-ovac – navodno socijaldemokratu, ili će ipak netko treći tu nekoga izdati? Naravno kako nije u interesu građana i naravno kako nije normalno.   

Međutim, upravo tu nalazimo dobar dio razloga za politički uspon premijera Plenkovića. Međusobni, neprirodni i licemjerni, odnosi lidera političkih stranaka, održavaju istih dvadesetak ljudi politički relevantnim već tri i pol decenije. Andrej Plenković je danas tu gdje je, između ostalog, jer je svojim prirodnim partnerima iz devedesetih, pridružio nove partnere iz dvijetisućitih. Danas je malo onih koji na neki način nisu partner Andreju Plenkoviću, a među njegovim najboljim suradnicima, izravnima ili neizravnima, su i neki lideri „opozicije“; i dokle god je tako, ne treba ni očekivati osnaživanje opozicijske scene. Način na koji Zurovec govori je način na koji će mnogi govoriti u bliskoj budućnosti, pa ipak završavati na spisku političkih neprijatelja vlasti koju predvodi HDZ.

  Nažalost, kada govorio o potrebi korjenitih promjena na hrvatskoj političkoj sceni, najčešće nailazite na mišljenja kako će sve biti isto, jer su svi isti, te kako će netko novi biti samo još gori, jer je sustav bez nade i napravljen tako kako bi ugušio svakoga tko se pojavi postojećim pravilima. U toj atmosferi mora se dodati kako je RH, osim lidera vladajućih i opozicijskih, također taoci vlastite nemoći pa puno desetljeće, pa i više, ne želi vidjeti kako postoji grupa ljudi koja uz njihovu pomoć može postati relevantan čimbenik onima koji trideset pet godina žive od svog međusobnog dogovora o podjeli plijena. A plijen je ZNA SE – Dalmacija.

Problem, dakle, ne leži toliko u strankama kao takvima, već u tome što stranačku politiku vode pojedinci sa zajedničkom prošlošću. Samo stranka oslobođena svoje karike u tom lancu štetočina, imat će razlog za dobiti glas građana na izborima. Ponavljam, nitko tko je imao svoju ulogu u devedesetim godinama, a najveći dio onih koji su imali značajnu ulogu u razočarenjima koje su prve demokratske vlasti priredile svojim građanima poslije 30. svibnja 1990., ne smije biti dio nikakve prosperitetne političke priče. Proces čišćenja političke scene možda neće biti kratak, ali on mora započeti, jer do danas su iznevjereni stavovi svih građana, od onih koji su naklonjeni „ljevici“ do onih koji su naklonjeni desnici. Ne postoji stranka koja nije mnogostruko iznevjerila svoje biračko tijelo i neprirodno je i loše, kako iste, ovako organizirane i vođene istim ljudima koji su bili lideri razočarenja, nemaju novu konkurenciju.

To mogu biti sasvim novi ljudi, ali i oni koji nisu ostvarivali ključne uloge u političkim procesima koji su uništili povjerenje u one koji su vodili državu tijekom prethodnih godina i desetljeća.