Zašto su Dalmatinci politički letargični

Piše: don Andreo Dominis

U posljednjih nekoliko desetljeća, Dalmacija – regija bogate povijesti, bogata prirodnim resursima, prirodnim ljepotama i kulturne posebnosti – suočava se s nizom problema, koji se ne rješavaju.

Dodamo li ubojstvima, silovanjima i raseljavanju Dalmatina socijalno-ekonomsku ruviniranost, depopulaciju, sezonalnu ovisnost o turizmu infrastrukturnu zapuštenost, gubitak političkog utjecaja i kulturnu marginalizaciju. No, ono što zabrinjava još više od samih problema je gotovo potpuni izostanak javnog otpora, organiziranog građanskog djelovanja ili artikuliranih zahtjeva za promjenom i poboljšanjem stanja u Dalmaciji. Dok se u nekim drugim dijelovima Europe i balkanske regije – uključujući i nedavne studentske prosvjede u Republici Srbiji – ljudi sve češće mobiliziraju protiv društvene nepravde, Dalmacija ostaje tiha.

Zašto se stanovnici Dalmacije, unatoč realnim razlozima za nezadovoljstvo, ne zalažu za svoje interese?

Povijesno naslijeđe i duboka politička razočaranja

Dalmacija je tijekom povijesti više puta bila regija podložna gospodarenju izvana: Rimljani, Huni, Mleci, Austrija, Francuska, Jugoslavija, Hrvatska – vlasti su se mijenjale, ali osjećaj kako se tuđine pita više ostao je ukorijenjen u mentalitetu mnogih ljudi. Brojne društvene i političke promjene XX. stoljeća – od komunizma, nacionalizma do tranzicije – u stanovništvu su stvorile dubok cinizam. Ljudi su naučili kako se stvari uglavnom rješavaju „preko veze“, „u Zagrebu“, „u stranci“, a rijetko direktnim pritiskom odozdo.

Mnogi stanovnici Dalmacije doživjeli su političke elite kao strukture koje služe samima sebi, a ne narodu/naciji. Stoga je, u kombinaciji s tranzicijskom pljačkom i osjećajem nemoći, zavladala tiha rezignacija: „Nema se tu šta reć“, „Ko nas sluša“, „Neš ti prominit ništa“. Takvo okruženje guši bilo kakvu iskru otpora.

Turizam – dar i zamka

Politička ekonomija ima značajan utjecaj na način borbe za vlastita prava. 75% dalmatinskog BDP-a danas, generira se iz turizma i djelatnostima bliskima turizmu, poput trgovine i ugostiteljstva. Ostalih 25% generira javna uprava i lokalna samouprava javni radovima, te nešto malo građevina.

Turizam je u Dalmaciji i blagoslov i prokletstvo. On je osigurao prihode brojnim obiteljima, omogućio prividnu gospodarsku stabilnost i zaustavio dublju socijalnu krizu. No, istodobno je stvorio osjećaj lažne sigurnosti. Umjesto borbe za sustavne promjene – reintegraciju svih dalmatinskih zemalja, regionalizaciju i decentralizaciju Republike Hrvatske, kvalitetnije obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, prometnu povezanost,– mnogi se zadovoljavaju sezonskom zaradom. Ljeta su za posao, zime za mirovanje. Godina se mjeri po "bookingu", ne po društvenim pomacima.

Takav model društva pasivizira svaki vid borbe za pravdom i pravednošću. Ako „imaš apartmane", ne guraš se. Ako nemaš – gubiš i gladuješ ili napuštaš Dalmaciju. Oni koji ostaju često su u vakuumu – nisu dovoljno pogođeni kako bi se pobunili, ni dovoljno zaštićeni kako bi bili zadovoljni.

Prosvjedovati u maloj sredini nosi rizike: „Sutra ti dite neće dobit posal“, „Ko će te pozvat na natječaj“, „Reći će kako si kontra svega“. Klijentelistički sustav, u kojem je lokalna vlast često povezana s višim političkim strukturama, ali i poduzetničkom mafijom dodatno obeshrabruje ljude. U društvu u kojem se sve zna, a ništa ne smije reći, lakše je šutjeti.

Zatim je tu i tzv. „mentalna samoizolacija“ – osjećaj kakm je Dalmacija svijet za sebe, kakm "njih gore" ionako ne zanima što se ovdje događa. U takvom ozračju, umjesto političkog angažmana, raste fatalizam.

Usporedba sa studentskim protestima u Srbiji

Za razliku od dalmatinskog mirovanja, studentski prosvjedi u Republici Srbiji, koji traju već šest mjeseci, pokazali su potpuno drugačiji duh – unatoč represivnijem političkom ambijentu. Mladi u Beogradu i drugim srpskim gradovima izišli su na ulice zbog izbornih nepravilnosti, korupcije, političkog nepotizma, nasilja u društvu, manipulacija i sve veće autoritarnosti. Njihove poruke bile su jasne, zahtjevi konkretni, a upornost – inspirativna.

Zašto su srpski mladići i djevojke mladi sposobni organizirati otpor, dok mladi u Dalmaciji i drugim hrvatskim regijama nesposobni te biraju šutnju ili odlazak?

Dio odgovora leži u organizacijskoj kulturi: u Republici Srbiji još uvijek postoji jaka tradicija studentskog aktivizma (još od 1968. i 1996.). Također, osjećaj nepravde je akutan i neizdrživ. Ljudi prosvjeduju jer moraju. U Republici Hrvatskoj, pak – a osobito u Dalmaciji – društvena nepravda se racionalizira, ismijava, individualizira i „gura pod tepih“. Ljudi ne djeluju zajednički jer ne vjeruju kako zajedništvo ima učinka.

Letargija stanovnika Dalmacije nije bezopasna. Ona dovodi do:

Političke bezličnosti regije, gdje se Dalmacija sve manje čuje u nacionalnim politikama.

Demografske erozije, jer oni najaktivniji odlaze.

Kulturološkog osiromašenja, jer se javni prostor prazni, a kritička misao nestaje.

Daljnjeg ojačavanja neformalnih mreža moći, koje bez kontrole preuzimaju sve sfere života.

Postoji li izlaz?

Izlaz postoji, ali traži vrijeme, hrabrost i novu generaciju koja će odbiti ponavljati stare obrasce šutnje. Potrebno je:

Uključiti se u prodalmatinske inicijative poput DDF-a, stvarati lokalne građanske inicijative koje nisu ovisne o strankama, povezivati se s drugim regijama i dijasporom, poticati javni dijalog i edukaciju, vratiti vjeru u zajedništvo, solidarnost i pritisak odozdo.

Ako stanovnici Dalmacije ne prepoznaju vlastiti potencijal i pravo na glas, nastavit će se pretvarati u "sezonsku zonu" bez glasa i budućnosti. A to je tragedija, jer Dalmacija ima sve: povijest otpora, identitet, jezik, kulturu, obrazovane ljude i strast. Ostaje samo pitanje – kada će ih ponovno početi koristiti?