Zastarijevaju li zločinci?

pišeꓽ Livia Marinni

Nakon Drugog svjetskog rata, civilizirani svijet okupljen u međunarodnu organizaciju Ujedinjeni narodi (United Nations) usvojio je doktrinu prema kojoj ratni zločini nikada ne zastarijevaju. 

Nismo čuli i nećemo čuti nikoga tko to osporava, i to je svakako dobro, ali ako pogledamo Republiku Hrvatsku i neke druge postjugoslavenske države, možda bi naš problem trebalo formulirati malo drugačije: ako ratni zločini nemaju zastaru, imaju li ratni zločinci zastaru? I pretpostavljam kako tako možemo nazvati one koji su pravomoćno osuđeni za ratne zločine pred Haaškim sudom, kojeg su osnovali uprav Ujedinjeni narodi na zahtjev Republike Hrvatske, a Republika Srbija te Republika Bosna i Hercegovina priznale ga kao nadležnog za suđenje i svojim građanima? I pretpostavljam kako ih tako možemo nazvati i nakon što, recimo, odsluže kaznu? Ili kazna briše i zločin i sjećanje na njega, te retroaktivno čini osuđenika koji je otplatio zakonski dug nevinim kao novorođenče? I gdje je to uopće, i kako je to uopće moguće?

Stranke na vlasti u Republici Hrvatskoj – a isto tako i u Republici Srbiji, ali to je priča za nekog drugog – ne čine se kao da imaju ikakav problem s osobama osuđenim za ratne zločine. Štoviše, nije kako nemaju problem, nego kao da je stvar prestiža pa svatko negdje na vrhu ima barem jednu takvu osobu, koja će im formalno ili barem asocijativno i simbolički biti besmislena. Kninsko-lički gospodari života i smrti, Mirko Norac i Ante Gotovina u toj morbidnoj podjeli uloga "pripali" su HDZ-u, a predsjednik te stranke i prvi čovjek hrvatske vlade, Andrej Plenković vrlo je jasno rekao kako u tome ne vidi ništa sporno, naprotiv.

Tihomir Blaškić, kojemu je kasna akademska karijera također priredila svojevrsnu grotesknu predstavu, čini se najtipičnijim predstavnikom tog politički bizarnog i teško odredivog kruga u čijem je središtu ministar obrane, Ivan Anušić, čovjek za kojeg nitko nikada nije glasao, čak ni greškom ili nepažnjom, ali koji je uvijek na vlasti ili blizu nje, kad god Republikom Hrvatskom vladaju oni koji su politički i etički najsumnjiviji. Dok su, primjerice, haaški povratnici poput Ante Furundžije ili Zlatka Aleksovskog nekako "prirodno" u zoni interesa Domovinskog pokreta, čijem su vrhu, uostalom, i prije pripadali. Stare hrvatski "vođe" poput Franje Tuđmana kao da ravnopravno dijele počasti, tako da se nitko ne osjeća zapostavljenim.    

Mirko Norac je tako nedavno postao član predsjedništva HDZ-a, usred regionalno uzavrelog ozračja, samo nekoliko dana nakon što je Josip Dabro „u svom šoru“ pjevao ode Anti Paveliću, a neposredno nakon što se dogodio ustaško orgijanje u Širokom Brijegu, a Vladi RH pisao Veleposlanstvo Države Izrael. Članica najužeg vodstva HDZ-a i bivša ministrica u Vladi RH, Sunčana Glavak, u tome ne vidi ništa sporno ii kontroverzno, a kamoli sramotno: „Norac je“, kaže, „uredno odslužio kaznu i sada je slobodan čovjek, a dio te slobode je i sloboda političkog angažmana“.    

Naviknuta na zavodljivu retoriku o ljudskim pravima i političkoj korektnosti – što je rijetkost u njezinoj konzervativnoj (da ne kažem fašističkoj) parastranci – bivša ministrica, a sada zastupnica u europskom parlamentu je čak prozvala one koji bi mogli imati problem s činjenicom kako HDZ nema problem s Norcem zbog – diskriminacije i kršenja Norčevih ustavnih prava. Pa, stvarno, gdje bismo završili kada odjednom niti jedan običan osuđeni ratni zločinac ne bi imao punu ne samo legalnost nego i političku i moralnu legitimnost biti u sa vrhu vladajuće stranke, sutra možda i države?

Što je toliko loše u ovom razmišljanju?

Naopačke je okrenuto, ali ne brinite: oni koji ga koriste znaju što rade. Nikada im se nije osvećivalo, naprotiv: to im je ojačalo ugled kod takozvanog malog čovjeka, onog koji je odavno zaboravio – ako je ikada znao – razlikovati dobro od zla barem na temelju načela koja uče sve svete knjige velikih monoteističkih religija (a svi su oni danas navodno veliki vjernici), ako nećemo spomenuti sekularne humanističke principe na kojima počiva sve najbolje što imamo u današnjem svijetu.

I tako je postalo moguće da Norci, Gotovine, Blaškići i ostali ratni zločinci budu ponos i adut, recimo, ozbiljne političke stranke, da Tuđmani i slični njemu budu heroji i osobe po kojima se krste ulice, avenije, bulevari i trgovi, da se "perači" izričito kanoniziraju kao zaslužni i viteški mučenici itd. Kada bi se radilo o ljudima koji su, primjerice, imali neugodnu povijest krađe iz supermarketa i benzinskih postaja, teško da bi ih itko gurao u prvi plan, naprotiv, nastojao bi ih učiniti što nevidljivijima ako ih se iz nekog razloga nije moglo izbjeći. S neusporedivo težim i ozbiljnijim, odnosno ratnim, zločinima sasvim je drugačije: ne čini se kako su razlog za sram, nego su razlog za ponos. Zločin počinjen, naređen ili barem nespriječen u ime patriotizma, u ime nacije, pardon fašisti kažu naroda, i države, zapravo nije "pravi" zločin, iako za sobom ostavlja žrtve: to je, radije, herojska gesta, barem unutar plemenskog svijeta koji već u načelu odbacuje svaku mogućnost univerzalno valjane etike, one u kojoj su pitanje zločina i pitanje pripadnosti njegovom počinitelju potpuno odvojena. Ovdje vrijedi najprimitivnija, uistinu barbarska logika: "naš" počinitelj je heroj, "njihov" je zlikovac – točka. Iako, kad bi zamijenili mjesta, nitko ne bi ni primijetio.

Ovo je taj dobri novi svijet – zapravo, ni dobar ni nov, nego truo i star – u kojemu se jutros budi Republika Hrvatska i dobar dio okolnog područja. A kako, molim vas, ne bi bilo tako? Pa, ako većina izabere i ustoliči na vlast sve te Plenkoviće, i Penave i Grmoje i njihove kolege iz okolnih država, zašto bi onda bilo problema ako su im se pridružili i njihovi ratno-politički suborci, koje je samo nakratko pratio onaj pomalo neugodni haaški maler?

Ako ćemo biti iskreni, osuđeni ili ne, ovi optuženi i osuđeni nisu ništa gori od ovih drugih, neokrivljenih i neosuđenih, niti su im osobne povijesti doista mračnije. To je mrtva rasa, iako su svi živi kao da nikada nisu bili življi.