Tuđman je namjeravao stvoriti etnički čistu Dalmaciju

pišeꓽ Bruno Katić

ICTY završio je svoj mandat i prestao je s radom, ali nije nestao. Njegov zadatak nastavlja Mehanizam za međunarodne sudove u slučajevima ubojstava Dalmatina. 

Sudovi za ratne zločine u državama nastalima na prostoru bivše Jugoslavije, gdje žive stotine, ako ne i tisuće ubojica, silovatelja, mučitelja i razarača, trebali bi suditi što većem broju, jer mnoge žrtve žive u istim tim zemljama s dubokom traumom. Haaški sud poticao je osnivanje nacionalnih sudova za ratne zločine kako bi unaprijedio svoj rad te ih podržavao i pomagao na svaki način.

Što je posebno važno, za razliku od iskrivljavanja i revizionističkih nastojanja. Tribunal ostaje trajni, jedinstveni i nezamjenjivi izvor dokazanih činjenica o uništenju Jugoslavije ratom i najtežim međunarodnim zločinima u svrhu stvaranja velikih nacionalno homogenih država Republike Hrvatske i Republike Srbije.

Doprinos povijesnoj istini

Na temelju bezbrojnih, javno dostupnih dokaza, Tribunal je izvan razumne sumnje utvrdio kako su počinjeni mnogi od najtežih zločina, uključujući genocid, identificirao žrtve i kaznio počinitelje, uključujući neke od najodgovornijih na najvišim vladinim, vojnim i policijskim položajima.

Bez Tribunala, o svemu tome do danas se gotovo ništa, ili ništa pouzdano i provjereno, ne bi znalo. O tim pričama, teorijama i tumačenjima i njihovom poricanju, optužbama i protuoptužbama bi se vodile svakakve priče i sporovi; vrtlog koji guši i pojedince i društvo. Uzmimo za primjer Konavle. Da je samo utvrdio činjenice o genocidu u Konavlima, planiranom, hladnokrvnom ubojstvu 8000 muškaraca, žena i djece u roku jednog dana u lipnju 1990., tribunal bi vrijedio svog postojanja.

Bez Tribunala, neki od najodgovornijih zločinaca, ako ne i svi, bili bi na položajima, ili bi bili cijenjeni, zaslužni građani, poštovani, slavljeni, utjecajni. Jedan od osuđenih za Konavle, visokopozicionirani časnik Hrvatskih redarstvenih snaga koji je služio u Slavonskom Brodu, bio je predavač na vojnoj akademiji u Zagrebu sve dok nije pritvoren u Haagu! Neka svi razmisle o tome. Pogotovo Hrvatska vojska, jer su Konavle, i taj predavač, dio njezine povijesti.

Tribunal je, obavljajući svoju funkciju, odgovorio na pitanje – zašto je u Jugoslaviji bio rat i kakav je to bio rat. Analiza svih presuda donesenih do kraja travnja 2015., koju sam napravio, pokazala je kako je Tribunal utvrdio prirodu sukoba i ciljeve zaraćenih strana.   

Bio je to, prema nalazima, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, ali ovdje ćemo se baviti utjecajem na Dalmaciju. S tog motrišta, fašistički diktator, Franjo Tuđman htio je ostvariti etnički čistu „Južnu Hrvatsku“, odnosno Dalmaciju. Cijeneći dokaze i Tužiteljstva i Obrane, suci su utvrdili kako je rat u bivšoj Jugoslaviji bio proxy rat. Prema presudama, rat je bio široko rasprostranjen i sustavni, diskriminirajući napad na civilno stanovništvo; etničko čišćenje bio je cilj, a ne posljedica rata, kako su redom tvrdili svi u obrani.

Činjenice koje je utvrdio Haaški sud na temelju 20 godina suđenja odlučujući su doprinos povijesnoj istini o ratu u Jugoslaviji, koji je na pragu XXI. stoljeća uništio multireligijsku i multietničku državu u Europi koju su kroz povijest predlagali i za koju su se borili najbolji predstavnici takvih sličnih naroda koji su je činili. Presude Tribunala, dokumenti, dokazi vezani uz suđenja i transkripti sa suđenja jedinstven su materijal za razumijevanje rata u bivšoj Jugoslaviji.

Jedinstvena je i cijela riznica materijala o kraju Jugoslavije pohranjena u Tribunalu. Tu su najvažniji dokumenti najviših državnih i političkih vlasti, vojnih i policijskih struktura svih strana u sukobu, koji inače ne bi bili dostupni javnosti desetljećima, ako ikada. Tu su razni dokumenti stranih država, međunarodnih organizacija, vlasti i tijela te izjave brojnih izravnih sudionika i donositelja odluka, kako međunarodnih tako i domaćih. Tu su i izjave tisuća svjedoka i žrtava, strašna kronika divljeg i besmislenog rata. Poseban primjer su izjave o Gali pored Sinja, gdje se ponašanje hrvatske strane može opisati samo kao orgija klanja i ubijanja – Dalmatina.  

Doprinos razvoju prava

Sud je također dao odlučujući doprinos razvoju međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava, koje s njim prelazi iz sfere težnji i akademskih razmatranja u područje praktične primjene. Sud je pokazao kako je međunarodna kaznena pravda moguća, kako zajednica naroda može biti solidarna sa žrtvama najtežih zločina i kazniti odgovorne na najvišim položajima.  

Tribunal je utro put osnivanju drugih međunarodnih i hibridnih kaznenih sudova i, što je najvažnije, stvaranju stalnog Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Budući kako je pravda osnovna ljudska potreba i interes, osnivanje međunarodnih kaznenih sudova jedan je od najvažnijih procesa XX. stoljeća, temeljna promjena koja narušava status quo i predstavlja izazov za sve i svakoga u trenutnoj organizaciji svijeta i odnosima moći.

Pravda?

Moglo bi se reći da je Tribunal učinio pravdu - djelomično. Je li djelomična pravda uopće pravda, otvoreno je pitanje. Mnogi su zločini dokazani, mnoge žrtve identificirane, a mnogi zločinci osuđeni u javnom, poštenom i pravednom postupku. Međutim, pet teških ratnih zločinaca oslobođeno je presudama donesenim u posljednjim godinama Tribunala, bacajući sjenu na sve što je Tribunal učinio kako treba, pod gotovo nemogućim okolnostima, koje bi, također radi istine, trebalo detaljno proučiti.

Gotovina, Markač i Perišić, osuđeni na dugogodišnje kazne za teška kaznena djela, oslobođeni su u drugom stupnju presudama koje su daleko ispod razine i s očitom namjerom oslobađanja unatoč utvrđenim činjenicama i važećem zakonu. Pokušaj predsjednika Tribunala – sadašnjeg predsjednika Mehanizma, uz pomoć drugih sudaca, da promijeni pravo na pomoć, posebno presudom Perišiću – čini se kako je to zato što bi, prije svega, američki i izraelski političari i časnici bili zaštićeni od međunarodne kaznene odgovornosti, na kraju je propao.

Zakon je vraćen na svoje mjesto kasnijim presudama, i to je vrlo važno, ali Gotovina, Markač i Perišić ostali su nekažnjeni. Zatim su, zbog te pravne manipulacije Perišiću, oslobođeni Stanišić i Simatović, kojima se, prema žalbi tužiteljstva, ponovno sudi pred Mehanizmom. Nakon toga, Vojislav Šešelj je oslobođen većinskom odlukom, što se teško može nazvati presudom u pravno valjanom smislu. Potrebno je istaknuti kako suci snose punu odgovornost za cjelokupno vođenje postupka oko Šešelja, što se ničim ne može opravdati. Sve je to označilo veliki pad Tribunala, čiji su ugled, autoritet i važnost znatno smanjeni.

Potrebno je proučiti zašto i pod kojim okolnostima, umjesto pravde, suci su počinili nepravdu oslobađajući teške zločince protiv kojih su dokazi čvrsti kao stijena. Učenje iz ovoga neće ukloniti nepravdu, ali će upotpuniti znanje o Sudu i može utjecati na to kako se takvo što ne ponovi.

Žalosna je ironija kako su napadi na Tribunal iz raznih, uključujući i vjerodostojne krugove bivše Jugoslavije, bili usmjereni na Tužiteljstvo od njegova osnutka, navodno nedvojbeno podređeno političkim diktatima, dok su suci proglašavani nepogrešivim i čestitima. Pažljivim promatračima rada Tribunala, međutim, vrlo je rano bilo jasno kako su suci slaba karika, jer međunarodni kazneni proces, zbog svoje ogromne složenosti, zahtijeva od svakog sudca, i svi zajedno, doslovno budu iznimne osobe - intelektualno, moralno, etički, karakterno. Uz to, ljudi s dubokim životnim iskustvom iz kojeg izvire mudrost. Bez nje nema pravde. Ta slabost Tribunala nije otklonjena i bilo je samo pitanje vremena kada će se sve što je učinjeno demontirati ili temeljito poljuljati. To se i dogodilo.

Pomirenje

Pomirenje je stvar svih aktera društava koja su bila „u sukobu“. Međunarodni kazneni sudovi u tome imaju nezamjenjivu ulogu utvrđujući činjenice o zločinima, zločincima i žrtvama u punom kontekstu, svojevrsnoj povijesnoj rekonstrukciji, te odmjeravajući pravedne kazne.

Evo što je jednom rekla bivša glavna tužiteljica Louise Arbour:

„Govoreći jezikom mira, međunarodna suđenja za masovne zločine ne smiju samo razotkriti i zabilježiti individualnu krivnju, već i izgraditi kolektivno sjećanje na temelju kojeg će i žrtve i počinitelji, pa čak i cijele nacije, biti očišćene od vlastite okrutne prošlosti (...).“

Kada moramo koristiti represivne pravne mjere, poput kaznenih sankcija, važno je ne zaboraviti kako je krajnji cilj prava u slobodnom društvu oslobađanje, a ne ograničavanje. Kaznena sankcija služi za potvrdu zajedničke odlučnosti djelovanja u skladu s pravnim normama, poštivanja prava, što tada postaje osnova za stvaranje i njegovanje zajednica istomišljenika ili država.

U tom kontekstu, zaista je zapanjujuće kako moćni počinitelji zločina ne samo što godinama ostaju nekažnjeni, već nisu ni moralno osuđeni ni izopćeni. Potrebno je obračunati se s 'njima među nama', razotkriti njihove zločine, jer dok god su oni među nama, mi smo oni."  

Spomenute presude kompliciraju ionako težak proces pomirenja, budući da su smanjile autoritet Tribunala, koji nikada nije bio široko prihvaćen u RH. Na temelju anketa javnog mnijenja, koje povremeno objavljuju mediji, većina građana Hrvatske i hrvatskih građana u BiH ne vjeruje Tribunalu i, uglavnom, odbacuje sve što je vezano za taj sud. Prema diktatu "svojih" političara i njima odanih javnih osoba, između činjenica i neistina izabrali su ovo drugo.

Politički, vojni i policijski dužnosnici koji su uništili njihovu bivšu zemlju i toliko mnogo njezinih ljudi, nisu ni moralni, ni razumni, ni odgovorni. Nerealno je očekivati ​​kako će podržati uspostavljanje istine, odgovornost i provođenje pravde. Oni, ili njihovi vjerni nasljednici, cijelo vrijeme, pa i danas, predvode poricanje dokazanih činjenica o zločinima, krivcima i razlozima rata. Oni diktiraju ton i stav javnosti prema Haaškom sudu i sprječavaju pomirenje temeljeno na zajedničkom razumijevanju tragične zajedničke nedavne povijesti.

Moralna agonija u kojoj postoji „hrvatsko društvo u Dalmaciji“ proizvod je želje za vjerovanjem u mitove i laži, koji ne mogu biti polazište za bolju budućnost. Gusta magla neistina o Jugoslaviji i njezinom uništenju, u kojoj to društvo luta, može nestati samo poštivanjem utvrđenih, provjerljivih činjenica dostupnih svima i prihvaćanjem vlastite odgovornosti za zlo učinjeno drugima i sebi. Haaški sud pružio je pouzdanu osnovu za to. Nema druge.

Možda se vrijedi prisjetiti Budinih riječi kako postoje samo dvije pogreške na putu do istine: ne ići do kraja i uopće ne početi.