Prosvjedi i strategija (2.)

Piše: prof. Petar Bačić

Osim nužnih izmjena izbornog sustava, mislim kako postoji osnova za predlaganje i drugih sustavnih rješenja, a to je podjela javnog radiodifuznog servisa, HRT između vlasti i opozicije.

Postojeći zakoni čvrsto predaju Hrvatsku radio televiziju pod kontrolu saborske većine (dakle, stranke ili koalicije na vlasti). Ovo je vidljivo po dugogodišnjoj praksi prema kojoj informativni program javne TV vodi polupismena prašinarka iz Ražina, Katarina Periša.

Kako je trenutno nemoguće osigurati izbor neovisnog i objektivnog uredništva HRT-a, mnogo je manje zlo uvesti pravilo prema kojemu zastupnici koji su glasali za izbor vlade također biraju uredništvo ove kuće, a zastupnici koji su glasali protiv izbora vlade neka biraju uredništvo četvrtog programa HRT-a. No, kakva god bila odluka o konkretnom referendumskom zahtjevu, vratio se referendumskoj strategiji.

Prema Ustavu Republike Hrvatske i zakonu o izborima, Hrvatski sabor obvezatan je raspisati referendum na zahtjev najmanje 10% birača koji su potpisali peticiju za održavanje referenduma. Što znači kako je potrebno skupiti 350 000 potpisa. No, dobro organizirana referendumska kampanja može skupiti i do 500 000 potpisa, u svakom slučaju dovoljno kako se ne može oboriti na osnovu nedostataka validnih potpisa. Međutim, pošto polazimo od toga kako će stranka na vlasti varati, da vidimo gdje bi sve mogli pokušati varati i kakvi bi odgovori mogli biti.

Prvo, mogli bi tvrditi kako nema dovoljan broj validnih potpisa. Drugo, mogli bi uraditi kao s narodnom inicijativom iz 2009. kada je skupljeno više od 700 000 potpisa protiv izmjene i dopune Zakona o radu koje su – zaboravili u ladici. Treće, mogli bi pokušati krasti na izbornim mjestima, što je njihova dugogodišnja praksa. Četvrto, mogli bi dovesti Hercegovce koji bi glasali protiv. I peto, mogli bi pokušati varati nakon glasanja, dodavanjem fantomskih glasačkih listića.

Ljepota referendumske kampanje je u tome što se tijekom nje, dakle i prije održavanja samog referenduma, mijenja klima u društvu na način koji nikako ne odgovara vladajućima.

Prvo, građani, organizatori referenduma, i njihovi podržavatelji demonstriraju rast podrške kroz javno vidljivo organiziranu peticiju.

Drugo, opozicijska strana demonstrira samopouzdanje, jer je ona ta koja proziva vlast na prebrojavanje koga ima više. Na taj način se izbjegava izborna zamka koju Plenković redovno koristi, jer je na izborima lako podijeliti opoziciju po razni pitanjima: Dalmacije, BiH, EU i NATO-a, prava LGBTIQ+ populacije i sl. Na referendumu toga nema, fokus je na konkretnom pitanju i podjeli na „za“ i „protiv“.

Treće, Plenković i HDZ se primoravaju na osporavanje nečega što dio njihovih iskrenih pristalica lako može podržati: zašto ugrožavanje i nepriznavanje jedne manjine, ovaj put dalmatske? Zašto se zastupnici ne biraju izravno kroz ime i prezime kao gradonačelnici ili župani? Zašto samo vladajuća stranka mora kontrolirati HRT?

Četvrto, referendum daje priliku nezadovoljnim članovima i simpatizerima HDZ-a za miniranje vlastite stranke. Na izborima je to nemoguće, jer znaju kako kao otpadnici nemaju priliku ni privući, a kao li prikupiti glasove opozicije niti kao otvoreni protivnici Andreja Plenkovića privući Plenkovićeve birače.

Nitko organizatorima referenduma ne brani formiranje fantomske grupe (bar na društvenim mrežama) koje bi bile „za premijera Plenkovića, ali protiv HDZ-a“, odnosno „za Plenkovića, ali i za prodalmatinske referendumske zahtjeve“. Čak te fantomske grupe mogu širiti narativ kako se Plenković protivi referendumu jer nije dovoljno dobro obaviješten („lažu ga njegovi“) ili jer je ucijenjen (bar je lako reciklirati naslovnice tabloida o tolikim zavjerama protiv njega, od kojih su neke bile i unutar samog HDZ-a).

Peto, projekcija samopouzdanja referendumske strane kao većinskog dijela Republike Hrvatske stvara dilemu unutar vojske i policije, a već ta dilema može služiti za ispitivanje raspoloženja unutar sustava sile i prisile: tko je spreman podržati, a tko će ostati pasivan u slučaju ako većina građana odluči silom ući u svoje institucije?

U ovom pogledu građani se mogu vrlo korisno osloniti na mlade umirovljenike sigurnosnog sustava koji još uvijek imaju svježe kontakte „iznutra“. Osim toga, i pripadnici sigurnosnog sustava imaju rodbinu ili prijatelje među građanima koji ne traže Plenkovićevu smjenu, već samo pošten referendum. Isto vrijedi za sindikate javnih poduzeća od kojih ovisi komunalni sustav: vodovod, smeće, struja, energija…

Na osnovu izloženog, Plenkoviću je mnogo jeftinije dopustiti održavanje fer i poštenog referenduma i ne pokušati varati na njemu. Ali, na svakom koraku na kojem on pokuša minirati ili ukrasti referendumske glasova, susrest će se ne s građanima, nego sa stotinama tisuća građana koji su sami sebe mobilizirali potpisivanjem referendumske peticije i sudjelovanjem u referendumskoj kampanji.

Ukoliko Plenković odbije referendum, samim tim će priznati kako je u manjini, čime se legitimira mobilizacija većine koja na osnovu prava svoje većine mora silom te većine ući u javne institucije i provesti neophodne reforme.

Ukoliko Plenković pristane na referendum, uz nadu kako će ga uspjeti pokrasti, izlaže se riziku kako će krađa na biračkim mjestima biti mnogo teža protiv ujedinjenog opozicijskog građanskog fronta, a da čak i njegovo proglašenje referendumske pobjede završi prebrojavanjem na ulici. Do tada bi svima trebalo biti jasno na čijoj strani je većina.