Prosvjedi i strategija (1)

Piše: prof. Petar Bačić

Početkom veljače navršit će se punih šesnaest godina kako sam u jedno tjedniku objavio: „Nakon održanog protesta povodom ubojstva studenta u Dalmaciji nastupa prijelomni trenutak.

Ili će se zauzeti jasan stav o tome što se konkretno mora promijeniti i kako konkretno do promjene doći, ili će protesti splasnuti kada sudionici uvide kako se i realno i figurativno vrte u krug.

Šesnaest godina kasnije, HDZ i dalje vlada Republiko Hrvatsko i Dalmacijom, šesnaest godina je polovina vremena njihove ukupne vladavine. Kao što vidimo, i raniji protesti su propadali, bez obzira na masovnost, kada se počeo širiti osjećaj kako se šeta u krug: HDZ ne popušta kontrolu nad institucijama, već eventualno manevrira ustupcima dok broj sudionika protesta ne raste.

Neki dan su studenti mi poslali poruku na platformi X:

„А kako vi gledate na trenutnu situaciju? Koje su mogući izlazi?“

Ovo ukazuje na to kako osnovna pitanja nisu riješena: što ako Plenković prepusti studentima zgrade, potpuno spreman na to da studenti godinama sjede u njima? Umjesto tvrđava studentske pobune, sveučilišne zgrade i zgrade ostalih institucija polako će postati njihovi zatvori.

Blokade ulica prijete istim rezultatom: ili će se svi naviknuti na kratke prometne prekide ili će se negdje dogoditi težak incident koji će dovoljnom broju građana i pripadnika vojske i policije opravdati uvođenje izvanrednog stanja kao bitan korak HDZ-ove diktature. Ili će i nakon takve nove tragedije HDZ tolerirati blokade dok one ne izgube legitimitet i kod opozicijskih birača.

Stoga se postavljaju četiri osnovna pitanja: kako uvjerljivo krenuti s prosvjedima, kako povećati broj onih koji vidljivo podržavaju prosvjednike, kako pokazati vojsci i policiji kako je HDZ-ova strana u manjini, te kako ocrtati uvjerljiv scenarij promjene društveno-političkog sustava, uključivalo to ili promjenu vlasti ili ne?

Osjećam se pomalo kao autoplagijator, jer moram ponoviti isti prijedlog kao prije šesnaest godina: najbolji odgovor na spomenuta četiri pitanja je referendumska strategija. Zašto ne kažem naprosto „referendum“, nego „referendumska strategija“? Zato što svi znamo kako Plenkovićeva stranka krade izbore, pa će vjerojatno pokrasti i referendum. Ali, referendumska strategija računa s tom vjerojatnoćom i ima odgovor na nju.

Prvo ću odbaciti mit koji kvari priču o referendumu. Referendum nije samo pravno sredstvo. Referendum je i politička strategija. Što to znači?

Pravno sredstvo je, na primjer, kada vi prijavite sudu ili nekom „nadležnom“ kako su izbori pokradeni ili kako je opljačkana samoposluga. Daleko od očiju javnosti, „nadležni“ zaprime vaš pravni akt, stave ga u neku ladicu i svjesno zaborave na njega. Pojeo vuk magarca. To se dogodilo u masu slučajeva kod izborne krađe. Prvenstveno u kasno proljeće 1993. kada su stranci „Dalmatinska akcija“ Mire Ljubić-Lorger koja je Hrvatskom saboru predala 137 000 potpisa njihove građanske inicijative. Kako su nečujno skupljali potpise, tako su nečujno i zaboravljeni u nekoj ladici i nikom ništa, već skoro 32 godine.

Kakve to veze ima sa referendumskom strategijom i referendumom kao pravno-političkim sredstvom? Političko sredstvo, za razliku od pravnog, ne računa na pravnu državu, neovisne institucije i poštene sudce. Političko sredstvo računa na mobilizaciju većine građana koji svojom eksplicitnom većinom oduzimaju legitimitet vladajućoj stranci, a implicitnom silom (silom većine koju kao većina imaju, ali je ne moraju nužno upotrijebiti) podržavaju svoj zahtjev na takav način da državne institucije ne mogu ništa „zaboraviti u ladici“. Jer, implicitna sila može postati eksplicitna. Posebno kada svojom većinom ima i demokratski legitimitet nad manjinom.

Dakle, politička moć referenduma leži u njegovoj javnoj mobilizaciji većine građana iza konkretnog zahtjeva koji se ističe kao referendumsko pitanje. Da bi referendum imao mobilizacijsku, dakle, političku, moć, njegova kampanja mora biti javna, mora služiti umrežavanju onih koji referendum podržavaju, ta kampanja mora izgrađivati i jačati osjećaj međusobne solidarnosti, kako bi združila pristalice referenduma u silu koja samu sebe prepoznaje i koja se može i fizički braniti od vlasti.

To znači izbacivanje štandova na ulice, obilazak građana, održavanje online razgovora, sve u službi uvjeravanja građana neka svojim potpisom podrže referendum, a samim procesom javnih skupljanja potpisa i širenja promotivnog materijala, te njegovog otvorenog iznošenja u javnosti bi se izgrađivalo međusobno prepoznavanje i solidarnost nositelja referendumskog pitanja i potpisnika referendumskog zahtjeva.

Kako bi referendum imao privlačnu snagu, on mora biti vođen konkretnim i bitnim prijedlogom sustavnih promjena. Ovo je vrlo osjetljiv trenutak, jer zahtjev mora biti konkretan, mora intimno, logički i emotivno, doticati interese građana, odnosno, u najmanju ruku, ugled i povjerenje koje imaju predlagači koji moraju uvjeriti građane kako je baš ta predložena promjena tako bitna pa je valja podržati po svaku cijenu. Naprosto, ako predlagači kažu kako je to bitno, onda će se zahtjev podržati, makar i se ne razumije u potpunosti.

Od svih zahtjeva koje sam video, najbliži ovome je zahtjev za objavo svih dokumenata koji su vezani za ekonomsko i socijalno srozavanje Dalmacije i zatvaranje onih koji su odgovorni za to. Međutim, taj zahtjev se može proširiti, opravdano, na sve ostale situacije. Međutim, ovaj prijedlog u obliku referendumskog pitanja morao bi biti konkretiziran: kome se može vjerovati kako će otkriti sve te dokumente i kako će ih objaviti te kako će DORH postupati po njima.

Zahtjevi za procesuiranjem određenih osoba su nezgodni kao referendumska pitanja, jer se svode na isti problem: tko će kontrolirati jesu li sve osobe procesuirane, tko će kontrolirati jesu li optužene, osuđene i izvršavaju li zatvorske kazne? Postavlja se pitanje i to tko će namiriti štetu učinjenu privatizacijskom pljačkom od 1990. do danas? Jedina moguća konkretizacija tog zahtjeva koja bi osigurala ono što predlagači, i mi s njima, želimo, bi značila kako će oni koji postavljaju zahtjev odrediti tko će biti policajci, tko tužitelji, a tko suci koji bi trebali procesuirati osumnjičene.

Sustav je toliko truo, kako bi se jedino na taj način moglo doći ka raščišćavanja pitanja. A to znači de facto preuzimanje vlasti od strane predlagača. Čak i ako se ovo dogodi, to bi otvorilo drugi niz problema, jer predlagači, kao ljudska bića, nisu imuni na međusobne ideološke i osobne sukobe, pa bi brzo upali u istu matricu međusobne borbe za vlast.

Ja već duže vremena predlažem sustavnu promjenu za koju mislim kako je u srži naših problema. To je izborni sustav koji omogućava premijeru, ministrima i predsjedniku države bespogovorno zapovijedanje Hrvatskim saborom. Kako je prvi zadatak najvišeg predstavničkog tijela nadzirati, kontrolirati i kažnjavati premijera, ministre i predsjednika države, Sabor koji je pod kontrolom onih koje bi ona morala kontrolirati naprosto ne može ni nadzirati, ni kontrolirati, ni kažnjavati.

Upravo zato se tako lako i tako duboko raširila korupcija i antidalmatinski sentiment, jer naprosto nitko ni za šta nije odgovoran pred Saborom, dok zastupnici nisu odgovorni pred biračima, jer ih birači nisu ni poslali u Sabor. Izborni zakon je takav da stranački šefovi kroje kandidatske liste. Kada njihova stranka osvoji većinu, šefovi postaju ministri, premijeri i predsjednici, a u Sabor postavljaju najodanije stranačke kadrove kojima je jedini cilj opravdati povjerenje svojih šefova kako bi opet bili zastupnici ili, ne daj Bože, ministri. Zato ministri mogu raditi što hoće, položaj će izgubiti jedino kada Plenković to procjeni kao politički korisno.

Dakle, promjena izbornog sustava s proporcionalnog na većinski tako zastupnike biraju birači izravnim putem, po jednog zastupnika u 151 izbornoj jedinici. U tako malim izbornim jedinicama moći će se kandidirati i slobodni nestranački pojedinci, čime se rastura teška stranačka disciplina, jer tako izabrani pojedinci, čak i ako su članovi neke stranke, bili bi izabrani prije svega na svoje ime i prezime. Čak na glasačkom listiću ne bi sjelo biti ni naziv stranke kojoj pripadaju. Ako glasači ne prepoznaju kandidata ili kandidatkinju po imenu i prezimenu, to znači kako to nije dobar kandidat/kinja.

Takve promjene natjerale bi kandidate na ulazak dublje u narod, stvoriti dublju osobnu političku vezu sa svojim susjedima i samim tim bili bi osjetljiviji na mišljenje svojih glasača. Tek tad će ministri osjetiti kako ne mogu raditi sve što požele, jer se zastupnici više boje birača nego ministara. Ovo je, ipak, posebna tema o kojoj se može još mnogo toga reći.