Ovo se nije smjelo dogoditi

Piše: don Andreo Dominis

I izbjeglica i prognanika te fašizma i nacizma će biti sve dok postoje preduvjeti za to. A preduvjete stvaraju građani nižeg stupnja društvene svijesti koji padaju na jeftine populističke floskule.

Ilijada i Odiseja predstavljaju izvore same europske civilizacije, to se epovi koji, poput Epa o Gilgamešu u sumerskoj kulturi, temelje postojanje europskog duha. Odiseja duha, kakvu je proveo njemački filozof Hegel, odražava samo iskustvo duha koje on sakuplja na svim svojim „stanicama” kako bi se vratio svom cjelovitom određenju, to je kako bi se utemeljio kao apsolutan. Roman Jamesa Joycea „Uliks“ predstavlja svojevrsnu odiseju svijesti ili, bolje rečeno, tijek svijesti. Nevjerojatni film braće Cohen „O Brother, Where Art Thou?“ također je referenca na Odiseju kroz jedan postmoderan pristup i kombinaciju više različitih priča/perspektiva – biblijska recimo – ali prikazanu kroz sudbinu izbjeglih zarobljenika.

Filozof Emmanuel Levinas izdvaja povratak kao jedan od osnovnih motiva europskog duha, jer sam smisao svog putovanja Odisej vidi u povratku nazad na rodnu Itaku, kao što je i Hegel u svojoj filozofskoj odiseji duha smisao povratka određivao kroz utemeljenje samog duha. Odisej odlazi kako bi se vratio i to je logika njegovog putovanja koja postaje sudbina europskog duha – svako putovanje, pa i ono turističko, završava se povratkom u majku Europu gdje sve počinje i dobiva smisao. No, Levinas pokušava ovom vječnom vraćanju suprotstavi židovski motiv njihovog mobilnog duha koji je predstavljen kroz starozavjetni lik Abrahama. Po čemu se to Abraham toliko razlikuje od Odiseja i zašto Levinas traži tu bilo kakvu vezu? Levinas kaže kako Abraham, za razliku od Odiseja, odlazi kako se više nikada ne bi vratio…  

Ovaj motiv odlaska bez povratka postao je sudbina i bitno određenje ne samo apstraktnog duha, nego i živog židovskog naroda i njihove nevjerojatne povijesti. Židovi svojim legendarnim egzodusima postaju nositelji nomadskog načela u smislu onih koji nigdje nisu u potpunosti kod kuće, pa ni tamo gdje im se danas nalazi geopolitički dom – država Izrael. Ivo Andrić je u svojim djelima često govorio o Židovima Sefardima, koje su Španjolci protjerali još prije nekoliko stoljeća, a neki od njih su bježeći od progona došli i na balkanske prostore koji su bili pod okupacijom turskog carstva ili Mletačke Republike. I ti Sefardi, iako stoljećima više nisu u Španjolskoj, svejedno održavaju svoju tradiciju i govore španjolski jezik, vole španjolska jela, žive neki svoj španjolsko-židovski život.

Jedna od najdirljivijih epizoda o Sefardima, iz Andrićevog romana Travnička kronika, je ona kada se židovski predstavnik dolazi oprostiti s odlazećim francuskim konzulom i pri tome mu nudi financijsku pomoć, a onda mu priča tužnu priču o ljubavi prema Španjolskoj koja ih je otjerala, kao i o njihovom teškom životu u Bosni. A zauzvrat ovaj Židov je od francuskog konzula tražio neka kaže, tamo negdje u civiliziranoj Europi, kako postoje i oni – Židovi i kako se nadaju oslobođenju i sigurnom životu, kao i u svakoj drugoj naprednoj europskoj zemlji; životu gdje neće strahovati za svoju egzistenciju i gdje će moći raditi i stjecati kao i svi ostali europski narodi. A sudbina Židova je u Europi, do prije samo malo više od pola stoljeća, uvijek je bila na granici oduzimanja građanskih prava ili pak ugrožavanja golog života, i to nije radila samo nacistička Njemačka za vrijeme Drugog svjetskog rata, mada je ona najdrastičniji primjer mržnje prema Židovima u cjelokupnoj njihovoj povijesti. 

“Izbjeglice prognane iz jedne u drugu državu predstavljaju avangardu svog naroda” – govorila je Hahnah Arendt. Ove njezine riječi ne govore samo o njoj kao predstavnici židovskog naroda koja je morala pobjeći iz Njemačke, i ne samo o židovskim intelektualcima koji su mahom prebjegli u SAD, već o sudbini svih ljudi koji bježe od zla i bore se za svoj izbjeglički, apatridski identitet.

Riječi filozofa Giorgia Agambena iz teksta simptomatičnog naslova „Mi, izbjeglice“ ukazuju upravo na potrebu priznanja izbjegličkog identiteta, ali ne zbog toga kako bi se naglasila razlika između izbjeglica i onih koji žive u svojoj državi i u svom nacionu već zbog potrebe za priznanje izbjegličkog identiteta u pravno-političkom smislu ili prvenstveno kao ljudsko pravo i vrijednost. Nacionalno određenje ne može imati prvenstvo nad ljudskim identitetom i takvo određenje mora biti argument za prihvaćanje izbjeglica, a ne samo azilantski-privremen status do stjecanja državljanstva ili nacionalno-građanskog statusa. Europa se mora humanizirati upravo na načelu prihvaćanja izbjeglica prije svega na osnovu njihovog ljudskog prava da budu to što jesu, u pravom i punom smislu, a ne samo u određenju lica bez domovine ili privremenih korisnika boravišta u nekoj zemlji.

Dok god su izbjeglice građani drugog reda, jer nemaju status kao “bogom-dani-rođeni na području neke države” oni će na taj način i biti tretirani, što znači kako će biti zavedeni kao azilanti, odvođeni u prihvatne centre, uskraćivat će im se pravo na slobodno kretanje kao i svega onoga što se podrazumijeva kod punopravnih građana koji su rođeni na nekoj određenoj teritoriji, to je u načelu Blut und Boden…

Da, nešto je bitno-fašistički ukorijenjeno u tom državno-teritorijalnom prvenstvu onih koji su tu rođeni za razliku od onih koji na isto mjesto dolaze kao stranci. A kao što reče filozof Theodor Adorno: “I izbjeglica i prognanika te fašizma i nacizma će biti sve dok postoje preduvjeti za to. A preduvjete stvaraju građani nižeg stupnja društvene svijesti koji padaju na jeftine populističke floskule.”, a ovaj državno-teritorijalni preduvjet je upravo ono što svakoj nacionalnoj državi ostavlja mogućnost diskriminacije onih koji nisu te sreće da pripadaju određenom nacionu ili pak nisu rođeni na teritoriju gdje živi taj nacion.

Upravo su zbog toga izbjeglice avangarda (kako reče H. Arendt), jer su oni nositelji načela ljudskosti i humanog odnosa prema svakom čovjeku bez izuzetka ili pak bez prednosti zbog pripadanja nekoj naciji. Europa ima priliku pokazati svoj avangardni duh i prihvatiti izbjeglice kao „samo” ljude, a to bi bio revolucionarni prijelaz na sustav vrijednosti koji bi u potpunosti preobrazio pravno-političke okvire nacionalnih država koje ne prepoznaju čovjeka kao takvog, da parafraziramo Agambena.

“Ovo se jednostavno nije smjelo dogoditi…” – riječi su Hannah Arendt koje se beskrajno ponavljaju na kraju stalne postavke u Židovskom muzeju u Berlinu. Ove riječi slavne filozofkinje, a u kontekstu trenutne krize, i danas su itekako aktualne.

Samo što se ovdje ne radi  Židovima već o desetinama tisuća Dalmatina koji su bili prisiljeni izbjeći iz Dalmacije i svojih domova pod pritiskom Hrvata i BiH katolika koji su se doselili u Dalmaciju.