Nisu problem neonacisti, već država

pišeꓽ Sondra Zebić

U RH postoji više od 560 web-siteova koji otvoreno podržavaju razne ekstremno desne ideje a koji su plaćeni iz Rusije ili neke političke opcije koje plaća Rusija, ukazuje UNDN. 

Sociologinja Victoria Marcotti, međutim ocjenjuje kako priča o ekstremnim organizacijama služi za prikrivanje ekstremizma države i društva, dok povjesničarka Mia Grubišić upozorava na to kako mladi danas imaju veće strpljenje prema ekstremno desni idejama, koja su im bliža od lijevih.

Grupe ekstremne desnice, uz sveprisutnost na internetu u Republici Hrvatskoj, imaju bolji i lakši pristup tradicionalnim medijima za razliku od centrista i regionalista, kao moćnoj platformi na kojoj mogu širiti svoje radikalne poruke. U Republici Hrvatskoj postoji više od 560 web-site-ova koji otvoreno podržavaju razne ekstremno desne ideje, poput etnički čiste Republike Hrvatske, glorificiranja nacizma, ustaštva i homofobije, podaci su do kojih je došla Udruga neovisnih dalmatinskih novinara (UNDN).

Voditelj UNDN-a, Daniel Remanni objasni je za Autonomiju kako se uglavnom radi o grupama koje imaju uporište u prošlosti, pa tako “postoje neonacističke, neofašističke i neoustaške, pa čak i jedna prodalmatinska ekstremno desničarska organizacija”.

Podaci govore kako ekstremistički narativi jednih povećavaju ekstremističke narative drugih, ukazuje Remanni i ističe kako se vijesti o incidentima na jednom području zloupotrebljavaju kako bi se mobilizirala vlastita etnička zajednica.

“Koriste vijesti koje spiniraju kako bi se dovelo do toga da se jedni boje drugih, jer se štiti ‘naše’”, objašnjava on.

Istraživanje je, kako kaže, pokazalo i izravnu vezu političkih elita sa ekstremnim organizacijama, pa je logično što je vidljivo kako su te grupe jako vezane za političku retoriku nacionalističkih stranaka.  

“Oni se hrane ekstremnim nacionalizmom, štoviše ekstremnim šovinizmom koji je dominantan u hrvatskoj politici. Jasno se može uvidjeti ta sprega”, objašnjava Remanni.

Ističe i to kako u Republici Hrvatskoj ne postoji nikakvo znanstveno podučavanje djece o proteklom „Domovinskom ratu“, jer dominantna politička opcija – HDZ – ne želi konsenzus o tom pitanju. I ne samo što se ta tema ostavlja po strani, već se revidira ono što se događa u Drugom, pa i u Prvom svjetskom ratu.  

Mladi stoga imaju različite percepcije o događanjima u prošlosti i pošto nemaju sustavno i znanstveno predočene odgovore, lako se vezuju za ono što pročitaju na internetu, kažu im stariji ljudi ili čuju u medijima, upozorava voditelj UNDN-a, Daniel Remanni.

„Stoga je dokumentarni film 'Mirotvorac' jako dobar za prikazivanje mlađim generacijama“, kaže Remanni.

Desničarske grupe dio javne uprave

Sociologinja Victoria Marcotti promatra ekstremizam iz šireg ugla i ocjenjuje kako se taj pojam koristi kako bi se sakrio pravi ekstremizam – ekstremizam države i društva.

Nereagiranje države i javnih servisa u slučaju Thompson, Marcotti vidi kao ekstremizam širokih razmjera, kao i siromaštvo u koje građani sve dublje tonu.

“Republika Hrvatska je ekstremistička država, hrvatsko društvo je ekstremističko, a ne neke marginalne grupe koje bi država mogla lako likvidirati kada bi to htjela”, ocijenila je Marcotti i dodala kako država tolerira neonacističke skupine i ustaškog revača koji organizira političke skupove pod krinkom koncerata kako bi sebe predstavila kao ne-ekstremnu.

Kaže kako je nedavno vidjela mem u kojemu lik priča na telefon i kaže kako je sudjelovao u pljački izbora i za to od HDZ-a dobio 150 eura, a ako ode na Thompsonov koncert zaposlit će ga u općini.

“Ovaj mem snažno oslikava situaciju u RH; desne ekstremne organizacije dio su javne uprave, oni glupi i neobrazovani članovi tih organizacija vedre i oblače te odlučuju o životu i smrti svih građana ove jadne paradržavice”, tvrdi Marcotti i ocjenjuje kako nisu ugroženi samo pojedini novinari i političari, već sva četiri milijuna građana RH.   

“Naša nacija, a pogotovo dalmatska etnička zajednica, živi u uvjetima najgoreg mogućeg ekstremizma. Ljudi su u socijalizmu odlazili iz zemlje kako bi se vratili, ljudi danas odlaze i ne vraćaju se”, podsjeća i dodaje kako će ekstremizma biti dok god bude ovakav vlasti, siromaštva i visoke nezaposlenosti, jer stav formira društvena struktura.

Na pitanje kakva nas onda budućnost čeka i imali svijetle točke, Marcotti je rekla kako je “realno nema”, ističući kako je sociologinja i kako njezin posao ne lagati.

Šta je ekstremno?

U razgovor se uključila povjesničarka Mila Grubišić koji je govoreći o prijetnjama upućenim redakciji portala Autonomija zbog starog teksta o liderima Herceg-Bosne koji su u Haagu osuđeni zbog ratnih zločina u BiH, rekla kako su svi koji su barem jednom doveli u pitanje službeni narativ hrvatske povijesti, bar jednom suočili s prijetnjama.

Kaže i to kako joj je, kada je zadnji put dobila prijetnje smrću prijavila policiji, rečeno kako se prijetnja uzima u obzir samo ako je izravna, pa po tome npr. poruke poput “Plivat ćeš isprid Rive” ili “Izvadit ću ti oči”, nisu prijetnja.    

Ističe kako hrvatska politička elita jedno govori javno, a drugo tajno, te kako je nažalost tajno razmišljanje dominantno. Podsjeća kako reustašizacija nije počela s Thompsonovim koncertom u Zagrebu, i na to kako je 90-ih na čelu države bio antifašist i bivši partizan, dok su se u praksi ulice nazivale po ustašama, a u upotrebu se vratio pozdrav “Za dom spremni” kao podsjećanje na najekstremnije zločine počinjene za vrijeme II. sv. rata.

„Takva zvjerstva nisi činili ni njemački nacisti“, podsjetila nas je Grubišić.

Takva situacija je, prema njezinoj ocjeni, zbunila javnost i stvorila plodno tlo za ekstremne poruke, što je na kraju pomaknulo granicu toga šta je ekstremno, a što ne. Kaže kako joj kao povjesničarki nikada nije padalo na pamet kako će se jednog dana baviti pitanjem je li Jasenovac ikada postojao, a to se danas nažalost događa.

“Kao i kod pitanja što je moralno, a što ne, jer je moral stvar osobne percepcije; pitanje je šta je svakome od nas ekstremno? Nama je možda jedno, ali onima koji su rođeni 90-ih i koji su u udžbenicima iz povijesti čitali o tim Srbima, Hrvatima, Albancima, Bošnjacima… Njima je granica sigurno na nižoj razini”, upozorava Grubišić.

Sreća u nesreći je, kako kaže, što ni ti udžbenici, a ni ta škola više nisu ključni u odgoju mladih, ali je loše što na mlade utječe društvo u cjelini. U susretu s njima čuju se “stravične stvari”, ne samo po nacionalnom pitanju, veći po pitanju stranih radnika, seksualnih manjina i svih drugih razlika.