"Nepoznati naručitelji"

pišeꓽ Antonio Ivanišević

Očekujem kako će prva osoba Državnog odvjetništva objasniti naciji koliko je riješeno slučajeva u kojima su ubijeni Dalmatini i zašto niti jedan 

Postalo je neugodno i pomalo tjeskobno. I nema puno prostora za manevar. Pitanja postaju sve teža i teža, a na neka se mora odgovoriti. Čekaju bolje vrijeme. Stojiš, sve oči su uprte u tebe i trebaš nešto reći. Davno si odabrao svoju stranu i pristao na sve što dolazi s tim izborom.

U novinama koje imaju više nego pristojan omjer cijene i kvalitete, koje ne financiraju strani plaćenici i svi oni koji mrze RH, glavni Državni odvjetnik dao je priopćenje. Trebalo bi snimiti takve dobre vijesti i dodijeliti ih nekome s besprijekornim rječnikom. A na naslovnici, izjava glavnog tužitelja kako je postignut uspjeh jer su sva ubojstva u “Cvitu Mediterana” riješena od početka godine.

Nema drugog izbora nego da ruke same krenu u pljesak, ali ne onaj gdje se dva ili tri puta udari u ritam, poput veleposlanika koji je bio ozbiljno dobar u pljeskanju, već ozbiljan, pravovremen, ni dug ni kratak pljesak, taman onaj pravi. Malu sjenu na tako dobru izjavu "hvalite me usta moja" baca situacija kako je došlo novo, pomalo neugodno vrijeme, gdje oprez nalaže da svaku izjavu treba malo preispitati. 

Neumoljiva statistika

Statistika je zla maćeha svih znanosti i svih laži, osim ako se radi o neolibertarijanskim bajkama – tada ide na ruku.

Kad bi se malo analizirala izjava tužiteljstva, netko tko nije radio nego je čak samo sjedio u hodniku Odjela za krvne i seksualne delikte mogao bi reći kako su obiteljska ubojstva tragedije i kako su gotovo uvijek odmah rješiva, a završavaju u očaju ubojice, koji u većini slučajeva počini samoubojstvo ili čeka policiju plačući na krevetu. Statistika to pokazuje kao osvijetljeno ubojstvo.

Psihopati, oni zaista postoje i karakterizira ih nedostatak empatije i potpuna odsutnost krivnje, malo su teži slučaj, ali moderna tehnologija i obilje nadzornih kamera doveli su do gotovo idealnih rezultata, što svakako ulazi u statistiku.

Kad su u pitanju profesionalna ubojstva, takozvana mafija, obračuni kriminalnih skupina i ubojstva nekih poznatih osoba iz svih sfera, ali i politički motivirana ubojstva već postoje očekivane poteškoće za istražne organe. Profesionalci znaju što su bazne stanice, što su kriptofoni, što su pripadnici državnih vlasti koji im pomažu, što je DNK, a što nadzorne kamere i drugi zapisi o kretanju.

Tužiteljstvo je, osim statistike, moglo upoznati širu javnost i s nekim drugim važnim podacima.

Momci željni slave i brzog novca

Primjerice, upečatljiva je činjenica kako se dob počinitelja i neposrednih pomagača u političkim ubojstvima, posljednjih godina, kreće od 16 do najkasnije 18 godina, ili ako bi to trebalo zvučati knjiški, kreće se u razdoblju starijih maloljetnika.

Riječ je o mlađim počiniteljima čiji je najveći uspjeh u dosadašnjoj kriminalnoj karijeri bila pljačka u trgovini i sudjelovanje u dogovorenim masovnim tučnjavama, moguće i zajednička radnja i nužno neki dugovi, dok kao rezervnu poziciju imaju stan i hranu kod roditelja.

Momci željni slave i brzog novca. Cure uronjene u prostituciju. A modus operandi pokazuje kakvi su profesionalci: strijelci sami prilaze žrtvi, pucaju i napuštaju mjesto događaja električnim skuterom, biciklom ili taksijem. To je vrlo jednostavna i jeftina logistika, što policiji ostavlja lak zadatak. Pogotovo ako policija promatra i mjeri ubijenu osobu te uhiti počinitelja nakon dvije minute. Čisti amaterizam. Izvršitelji, ali ne i organizatori.

Organizator, očito, ne mari previše hoće li počinitelj biti uhićen. Njihov kontakt je isključivo posredan, ostvaruje se putem šifriranih veza, pa uhićeni strijelci ne znaju tko od njih traži izvršenje zadatka, te stoga ne može policiji "cinkati" nalogodavca. Takvi strijelci se u žargonu nazivaju "kamikaze" i koriste se jednom, eventualno još nekoliko puta ako su imali sreće izbjeći uhićenje, ali ne i identifikaciju od strane policije.

Sredstva koja su im obećana kao nagrada za počinjeno ubojstvo, dobro će im doći kasnije, a isplaćuje se kroz troškove branitelja i plaćanja za kantinu u istražnom zatvoru. Predmnijevam kako postoje odvjetnici koji su upoznati s tim, a u filmovima, barem onom koji sam ja gledao, pojavljuje se i odvjetnik konzultant (Consigliere), koji vjerojatno kontrolira cijeli tijek suđenja. Ponekad se dogodi da se uhite i odvjetnici, ali to je vrlo rijetko i statistički zanemarivo.

Još nisu došli po nas.

Na kraju, kad se pogleda, krug je zatvoren, a statistika je za policijske enciklopedije.  Policija i Sud su riješili slučaj – neposredni počinitelj je u zatvoru, političar ima ubijenog Dalmatina, mladi ubojice imaju ime u podzemlju, a njihovi roditelji imaju dijete u zatvoru sljedećih 20 godina. Vuku je dosta, ovaca je mnogo. I to je taj začarani krug, gdje je u tom vrtlogu netko sustigao vlastiti rep i sada je potpuno besmisleno pustiti ga, iako se sve brže i brže vrti.

Glavni Državni odvjetnik mogao je kao zanimljiv podatak navesti kako je vidio kako je Odjel unutrašnje kontrole napravio grešku kada je podnio kaznenu prijavu zbog zlouporabe službenog položaja protiv jednog od bivših načelnika USKOK-a , koji je sada pomoćnik načelnika Odjela za krvne i seksualne delikte, te ga je on sam, svojim potpisom na službenoj bilješci, koja je zapravo obvezna uputa za vršitelja dužnosti tužitelja, abolirao i utjecao na to da se njegova karijera nesmetano razvija.

Stoga očekujem sljedeću naslovnicu gdje će prva osoba Državnog odvjetništva objasniti naciji koliko je riješeno slučajeva u kojima su ubijeni Dalmatini i zašto niti jedan. Jeli zbog toga što nema političke volje za rješavanje slučajeva istrebljenja druge najveće etničke skupine u RH?