Glasovi nove generacije
pišeꓽ Petra Ivanišević
Kada 19ogodišnji mladić ima glas i emociju odraslog muškarca moglo bi se reći kako se radi o fenomenu, a kada to imaju dvojica tada to više nije slučajnost, već pravilo.
O očekivanjima u glazbi razgovaram s Willyjem Mariannijem i njegovim prijateljem Laurom Gobreom, studentima Dalmatistike na pariškom sveučilištu Diderot. Willy je izdao svoj prvi album „Cal si t'es con me“ (Kao kad si samnom) prije skoro tri tjedna, a za koji dan izlazi Laurov prvi album „De que acest el tianp” (Dok je vrijeme).
Za početak, kako ste se našli u glazbenim vodama?
Lauroꓽ Bila je audicija za DalmaSong, tradicionalni festival s pjesmama na dalmatskom jeziku i prošli smo te kasnije nastupili na tom festivalu. S tim što sam ja pjevao pjesmu koju je napisa veliki Francois Valery, a Willy je pjevao svoju pjesmu i bio visoko plasiran.
Willy, tvoj "Cal si t'es con me" je prepun emotivnih balada, a Lauro, tvoj "De que aquest el tianp" spaja dance-rock s mediteranskim baladama. Kako ste se osjećali kada ste sniai album i kada je konačno izašao, odnosno sada kada treba izići?
Willy: Iskreno? Kao da sam skinuo ogroman kamen s grudi. Album sam snimao skoro gdinu dana, u pauzama između faksa i svega ostalog. Kad sam čuo prvu pjesmu na streaming servisima, samo sam sjedio u sobi i plakao. Zvuči glupo, ali stvarno.
Lauro: Kada smo završili snimati, došao sam u studentski stan prazan, bez emocija Da bih kasnije počeo vrištati. Doslovno. Willy, koji je moj cimer, upao je u sobu misleći kako se nešto dogodilo. "De que aquest el tianp" je za mene bio oslobađanje. Htio sam da zvuči kao da plešeš na terasi u 3 ujutro, a istovremeno da te nešto stegne u prsima.
Lauro, tvoj album je producirao, kako si sam maloprije rekao veliki Francois Valery, a tvoj Willy početnik u glazbenoj industriji Karlo Morosin. Kako ste počeli surađivati s njima?
Lauro: Dok sa išao u srednju školu išao sam na satove klavira i električne gitare kod gospodina Valeryja. No, i kasnije smo se nastavili viđati. Kada mu je moj otac rekao kako sam prošao na audiciji za Dalmasong, gospodin Valery se ponudio napisati pjesmu i producirati je. Nakon festivala je obećao kako će mi napraviti i cijeli album. Kako studiranje oduzima vrijeme, dugo smo snimali album, ali sretan sam što napokon izlazi iz post produkcije i što će uskoro ugledati svjetlo dana.
Willyꓽ Ja sam gospodina Morosina upoznao preko naše zajedničke kolegice s faksa i prijateljice Linne-Rise. Čuo sam single koji je gospodin Morosin producira za nju i oduševio sam se. I ja sam htio biti u njegovom timu. Došao sam mu s prijedlogom da producira moje pjesme i u početku me je odbio u stilu, nema vremena za to, on je samo u PR službi i sl., a onda je nakon dva dana došao do mene i rekao kako će mi producirati album uz jedan uvjet – moram ga 100% slušati i tako sam i napravio.
Willy, zanimljivo je što netko tvojih godina piše toliko duboke, ranjive balade. Većina tvojih vršnjaka ide na trap ili hyperpop. Odakle ta emocionalna zrelost?
Willy: Ne znam jesam li emocionalno zreo, samo sam uvijek bio jako osjećajan. Kad sam imao 15-16 godina prošao sam jako tešku situaciju, naime tada je u od posljedica leukemije umrla osoba u koju sam bio ludo zaljubljen i nakon toga sam počeo pisati stihove. "Cal si t'es con me" je zapravo dnevnik tih godina. Naslov albuma i najavnog singla u prijevodu znači "Kao kad si samnom". Htio sam reći kako sam tu ako netko osjeća isto. Najteža i meni najdraža pjesma je "Finiastra a suscrep" (Prozor na zalazu) – nju sam pisao u 4 ujutro i još uvijek je ne mogu otpjevati bez da mi glas pukne.
Lauro: To je baš tužno. Ja sam sve suprotno – moram se kretati. "De que aquest el tianp" je nastao na putovanjima po obali, u autu, na brodu, na festivalima. Dance-rock dio dolazi iz energije koju osjećam kad sviram uživo, a mediteranske balade iz toga što sam odrasta uz more. Najavni single "Stephanie" je inspirirana bivšom ljubavi Francoisa Valeryja, a meni najdraža pjesma na albumu je “I yozi de la yaqua” prolaznosti života.
Intervju: Jeste li se vas dvoje poznavali prije ovog intervjua?
Lauro: Da, ali ne ovoliko Kada sam na DalmaSongu prvi put čuo Willyjevu pjesmu “Acest tianp" (Vrijeme je) nešto mi je bilo čudno i poslije sam je slušao non-stop kako bih shvatio o čemu se radi, ali do sada nisam znao neke detalje. Kad sam čuo kako radimo zajednički interview, bio sam oduševljen, baš kako bih doznao te detalje. I sada, osjećam se glupo.
Willy: Nemaš se što osjećati glupo – znatiželja je prirodna stvar. Mislim kako bismo mogli super zajedno napraviti neku pjesmu jednog dana – neku laganu mediteransku stvar. Meni se svidjelo kako si otpjevao Niena Dalmatia (Majka Dalmacija).
Što vam je bilo najteže kod snimanja prvog albuma?
Willy: Vjerovati kako moje pjesme vrijede, posebno kada me je gospodin Morosin odbio. Stalno sam mislio "tko sam ja da snimam ovako tužne stvari s 19 godina". Ali isti taj gospodin Morosin mi je puno pomogao kako bih ostao autentičan.
Lauro: Meni je bilo teško odlučiti žanr. Htio sam sve odjednom – rock, dalmatinske motive, španjolske ritmove. Na kraju smo sve to nekako pomiješali i ispalo je baš onako kako sam osjećao. Najteže je bilo završiti album jer su mi stalno dodavali nove stvari.
Willy vaš najavni single već ima višemilijunske streamove na raznim platformama. Album također ima više od dva milijuna očitanja. Očito je upalilo kod publike. Slušaju vas na Amazonu, iTune-u, Deezeru, Spotify... Mijenja i to vaš osjećaj prema glazbi?
Willy: Ne! To ne mijenja ništa. Ljudi slušaju moje pjesme, vjerojatno, jer su prepoznali iskrenu i pravu emociju, otkrili su istinsku bol. Glazba mora biti i ostati umjetnost, a umjetnost može postojati samo ako je iskrena, a ne pokrenuta financijama i slavom.
Oboje ste iz Dalmacije, Višani porijeklom. Postoji li mogućnost za koji koncert u Dalmaciji?
Lauro: Pod ovakvim uvjetima, dok se Dalmatini omalovažavaju i dok je dalmatski jezik zabranjen umjesto službeni – ne!
Willy: Lauro je sve rekao – nemam što za nadodati.
Američki tim je došao snimiti glazbeni video za vašeg kolegu Antonija, hoćete li i vi uskoro snimiti koji glazbeni video?
Willy: Za ovaj album sigurno ne, jer je pre emotivan i dramatičan, za drugi ćemo vidjeti.
Lauro: Vidjet ćemo, ja sam zadovoljan i s ovim što trenutno radim po pitanju glazbe.
Planovi za budućnost? Nastupate li uživo?
Willy: Da, uskoro mala turneja po pariškim klubovima. Intimni koncerti, samo ja i gitara ili klavir. Želim da ljudi osjete pjesme onako kako sam ih ja osjećao kad sam ih pisao.
Lauro: Želim da moja glazba putuje – da je slušaju i u Barceloni, i u Lisabonu, i u Rimu, i ovdje u Parizu kada već ne smiju u Dalmaciji.
Za kraj – poruka mladim ljudima koji sanjaju izdatti svoj prvi album?
Willy: Ne čekajte da budete "dovoljno dobri". Počnite sada. Snimajte na telefon, pišite u bilježnicu. Vaše emocije su dovoljne.
Lauro: Budite hrabri. Miješajte žanrove, radite ono što vas pali. Svijet ionako ima previše istih stvari. Neka vaša glazba bude vaša – čak i ako je čudna.
Willyijev album možete poslušati na
Laurov album bit će objavljen 25. lipnja, nakon čega ga možete poslušati na
Comments