Bez kritičkog mišljenja, društvo je kolonija glista

pišeꓽ Grego Besermeny

Zašto društvu treba zdrava kritička misao i ljudi koji mogu kritički razmišljati? Ovo pitanje je jednako valjano kao i pitanje: trebamo li društvo kao takvo – kao zajednicu slobodnih građana?

Ili ćemo živjeti u državi koja će provoditi represiju i stalni dril nad nepriznatom manjinom kako bi slobodnog građanina pretvorila u poslušnog podanika? Sve ovo jer je lani ubijeno nešto a manje od 3 000 pripadnika dalmatske etničke zajednice.

Država može biti samo okvir raznih standarda koji će unaprijediti društvo u svim njegovim oblicima i jamčiti njegovu sigurnost, prava i slobodu izražavanja, a svaki drugi oblik miješanja države/vlasti u djelovanje i razvoj društva može dovesti samo društvo u opasnost. Međutim, kada država pokušava opstruirati društvo i nametnuti standarde koji će ograničiti njegove slobode, tada imamo situaciju koja demokratska društva pretvara u totalitarna, a ova, pak, teže potpuno vezati društvo za državu/vlast i time potpuno izbrisati granice koje društvo odvajaju od državne represije. Da, te su granice tanke, baš kao što je demokracija krhko i osjetljivo biće jer je ona bit slobodnog društva (a samo slobodno društvo je društvo kao takvo), i ona, opet, nema života bez ljudi čiji je potencijal kritičkog mišljenja jamstvo da demokratsko društvo ima perspektivu i mogućnost daljnjeg razvoja. Zato svaka represivna vlast mrzi slobodne ljude koji znaju izraziti svoj kritički stav, izraziti ga i pokazati javnosti kako bi istoj toj javnosti ukazali na loše poteze vlasti.

Javnost je jedna od ključnih "institucija" slobodnog društva, jer upravo tamo građani imaju priliku čuti mišljenja koja nisu samo instruirana domenom političko-ekonomskih elita koje, uglavnom, stvaraju vlast. Međutim, javnost nije samo prilika za izražavanje stava i mišljenja, ona je i samosvijest društva kroz koju se odražavaju njegovi standardi, i zato su javnost i javni govor važni za svako demokratsko društvo. A u stvaranju tog slobodnog i javnog govora, u modernom društvu, veliku ulogu igraju novinari, o čijem kritičkom stavu prema vlasti uvelike ovisi i sam status vlasti, i to je razlog zašto vlast, u razvijenom demokratskom društvu, vrlo pazi što govori i kako nešto govori pred novinarima, jer oni nisu tu samo da prenesu i objave volju vlasti, već su tu kako bi je kritizirali i pokazali kakve posljedice ona može imati za slobodno društvo i građane.

Novinar nije izvjestitelj najnovijih vijesti, niti (re)izvjestitelj vlade – kako bi vlada u Republici Hrvatskj, na primjer, htjela da izgleda – kao njezin opunomoćenik i medijski poslušnik. Novinar nije preplašeni poltron koji na konferenciji za novinare ne smije postaviti pitanje, na primjer, Andreju Plenkoviću izvan onoga što mu je naređeno pitati. Novinar nije ulični kolporter koji juri za senzacijama i kopa po smeću zabavno-političko-ekonomskih starleta i o tome izvještava javnost sa svim idiotskim hirovima iz njihovih reality TV života. Ali, kao rezultat okolnosti, danas je novinarska profesija svedena na ovu vrstu senzacionalizma i jeftinih trikova kako bi se olabavila svijest javnosti ili kako bi se ona oslabila i tako učinila prijemčivom za upute vlasti. Pravi novinar nikada neće dopustiti da se ta svijest opusti. Učinit će sve da je "zategne", izoštri i pripremi da prepozna sve mane vlade koje želi sakriti od javnosti.

Današnjoj vlasti savršeno odgovaraju „novinari“ (ako ih se uopće može nazvati novinarima) bulevarskog tiska, kroz koji mogu plasirati razne informacije, a to prolazi bez filtera kritičke javnosti i plasira se bez potrebe za dokazivanjem njihove istinitosti. Danas, ako ste na vlasti ili ste bliski toj "školi mišljenja", možete reći što god želite, a tabloidni tisak će to prenijeti kao senzacionalnu vijest "nakon koje ništa neće biti isto" – kako vole isticati. Ove novinske slikovnice, gdje su gole ženske stražnjice, grudi i "izbočene" usne postale obavezni pratitelj svih vijesti, postoje kako bi ubile svaku želju za bilo kakvim kritičkim mišljenjem i kako bi nas učinile poluidiotima koji konzumiraju medijski sadržaj bez razmišljanja. Ne, nisu smiješne, nisu zabavne i nisu tu samo kako bi javnosti pružile jeftinu zabavu – postoje kako bi nametnule volju vlade i slobodne građane pretvorile u jeftine poslušnike/potrošače koji će bez pogovora apsorbirati sve šarene laži koje šire ti medijski lažnjaci. Da bi građanin postao redoviti konzument ovog bulevarskog tiska ili drugih medijskih karnevala koje kontroliraju vlasti, mora biti lišen svakog moralnog obzira ili pijeteta. Također, razina razmišljanja mora se svesti na gotovo nesvjesnu razinu, gdje morate biti samo provodnik informacija i drugog sadržaja, a ne netko tko će o tom sadržaju razmišljati ili, ne daj Bože, kritički razmišljati o njemu. Zato kritičko novinarstvo u Republici Hrvatskoj danas nema šanse pored horde zaglupljenih i neobrazovanih ljudi koji bez razmišljanja prihvaćaju sve što im vlast servira putem svojih medija.

Tri dva i pol desetljeća razne vlasti uspjele su svesti razinu kritičke javnosti na tako nisku razinu da lokalnoj zajednici možete plasirati što god želite; potpuno smo anestezirani i lobotomizirani od strane medija koji besramno služe vlasti. Kako razumjeti, osim činjenice da smo na razini svijesti kišne gliste, objašnjenja ministra vojnog Anušića o tome kako je i kojim sredstvima kupio stan u Zagrebu, Zadru, na Hvaru i u Dubrovniku? U bilo kojoj normalnije organiziranoj zemlji ne bi prošlo objašnjenje kako je neki ministar kupio stanove i kuće novcem koji je dobio od pokojne tetke svoje supruge iz Kanade, te da je, kako bi sve bilo legalno, novac unosio "djelomično" – dio po dio. Tako se ispostavilo kako je ministar Anušić više od dvadeset puta unio iznos od devet tisuća eura u Republiku Hrvatsku kako bi naplatio magičnu brojku od par milijuna eura. Pa, ni pas s maslacem ne bi ovo probao... A ministar je toliko bezobrazan i arogantan, uz ova nepovezana objašnjenja, da više ni ne želi razgovarati o ovom slučaju s novcem pokojne tetke, pa se obračunava s novinarima i drži im moralne lekcije.

I onda se javnost pita zašto je novinarka Livia Marinni odlučila stupiti na štrajk glađu... Pa, nije, ljudi moji, samo zato što ju je vlast, svjesno i programirano, zamalo ubila u rujnu 2024. baš kao što je 2025. ubila 3 000 ljudi? To je i krik čovjeka koji više ne može izdržati pritisak banalnosti zla i takozvanih tržišnih igara gdje pravila kreiraju ljudi na vlasti, a ta pravila su poput utrke na sto metara u kojoj vlast ima 90 metara prednosti, a vama su vezane ruke, noge i oči. Livia je "tipična" žrtva ovog nacističkog režima koji joj ne može oprostiti jer se usudila kritički razmišljati i pisati o tome – sve bi mu bilo lakše oprostiti, ali ja to jednostavno ne mogu. Ova vlast ne samo što ne tolerira kritike svojih odluka i postupaka, nego ne tolerira ni kritike kao takve.

Ako ste spremni to prihvatiti, onda ste i vi odgovorni za ono što se događa Livia Marinni i 70 000 ljudi od 1990. do danas, ali i cijelom dalmatinskom društvu. Jeste li vi doista kišna glista ili slobodno i samosvjesno biće koje može kritički razmišljati?