Što je naše, a što njihovo?

Piše: Daniel Remanni

Primitivni svijet naših velikohrvatskih kleronacista ćirilicu i slavenstvo asocira najprije na Srbe, Srbiju, a zatim i na Ruse i Rusiju, no ne znaju kako je ćirilica upravo hrvatsko narodno pismo.

Temu ovog teksta predstavljaju široko rasprostranjena mišljenja u domaćoj javnosti: kršćanstvo u katoličkoj (zapadnoj) varijanti je naša vjera i latinično pismo je naše pismo. Čak su i zakonima Republike Hrvatske i to upravo u periodu post-dvadestetpetosrpanjske diktature Hrvatska biskupska konferencija i latinično pismo postali od države favorizirani. Kako god uzeli etnogenezu, kako onu još uvijek pretežnu kako su Hrvati dio Južnih Slavena koji su se u sedmom stoljeću doselili na ove prostore tako i onu „alternativnu“ koja se pojavila u zadnjih dvadesetak godina kako su Hrvati autoktoni narod, starosjedioci na Balkanu ili još bolesniju tezu kako su Hrvati u biti Goti – kršćanstvo nije bila njihova izvorna vjera.

Naši preci imali su svoju politeističku vjeru s vrhovnim bogom Svarogom, kasniji izmjenama priča i ratovima bogova u staroslavenskoj mitologiji, vrhovni bog je postao Perun, bivši bog mora. Dugo su odolijevali primamljivom zovu civilizacije koja se širila iz Rima kako bi konačno uz velike muke i uz državnu represiju vjera u Isusa Krista bila nakalemljena i do danas je ona strano tijelo u našoj naciji koji se drži svojih običaja i svetkovina preživjelih iz pretkršćanskog doba. Jedan od najžilavijih ostataka mnogoboštva su, u našoj naciji, toliko popularne procesije i lokalni sveci zaštitnici, poput svetog Duje, svetog Vlaha, svetog Mihovila i sl. Što tek reći o donedavno prisutnim čak i po gradovima običajima lazarica, dodola, pokladnim svetkovinama, obilježavanju Ivandana i preskakanja vatre kao praznika buđenja ljeta… Današnja većinska vjera hrvatskog naroda je kukavičje jaje podmetnuto od romanskih ostataka Zapadnog Rimskog carstva s ciljem pridobivanja doseljenih Slavena i kad ih već ne mogu poraziti i vratiti tamo odakle su došli, onda su ih kroz vjeru (koja je u srednjem vijeku značila kulturu) pridobili i omekšali. U tom smislu treba promatrati i pismenost.

Stari Slaveni, od 1874. Hrvati, nisu imali konvertibilno pismo, ako izuzmemo nagađanja o nekakvim primitivnim znacima koje su navodno donijeli iz prapostojbine. Isto tako ni šare na arheološkim iskopinama, koje do danas nisu odgonetnute, sumnjivo je kako predstavljaju drevno slavensko pismo. Ali, uzmimo kako to je pismo, to bi značilo kako je zaboravljeno i odbačeno vlastito pismo kako bi bilo prihvaćeno importirano iz Rima. Braća Ćiril i Metod su krenuli među Slavene s jasnom političkom misijom kako im putem pisma i pokrštavanja prenesu utjecaj Rima i tako ih pacificirali. Najprije su stvorili, na bazi grčkog alfabeta, glagoljicu. Moglo bi se odmah postaviti pitanje: a zašto ne bismo pisali glagoljicom, kad je ona starija?! Tek kasnije su učenici solunske braće reformom glagoljičkog pisma stvorili hrvatsku ćirilicu, odnosno bosančicu nazvavši je po Ćirilu. Bosančicom je, npr. napisan Poljički statut.

Ali, može se primijetiti: pa nećemo se valjda vraćati u paganstvo i nepismenost?! Nećemo, ali nitko ne treba obmanjivati javnost kako je nešto oduvijek naše kada to nije. Što se pak tiče te pogrde o „paganima“, ona ne samo što je netočna već je i uvredljiva za milijarde ljudi koji i danas žive u mnogobožačkoj religiji. Kinezi, Hindusi, Japanci, afrička i latinoamerička plemena… stvorili su velike civilizacije, a i danas su politeisti. Ničim se ne može dokazati kako je monoteistička vjera bolja i naprednija od politeističkih. To je jednostavno gola floskula bez ikakvog znanstvenog potkrepljenja. Uostalom, ako živimo u doba pluralizma i priznavanja prava svakome na slobodan razvoj, onda je politeizam u prednosti nad monoteizmom koje predstavlja na vjerskom planu nemogućnost izbora i vjersko jednoumlje. U politeizmu svako može sebi izabrati božanstvo koje mu najviše odgovara. Ako je pak riječ o tome kako je nešto „zaostalo“ jer sadrži u sebi praznovjerje, onda politeističke religije nisu ništa više fantastične od kršćanstva.

Naravno, svako može vjerovati kako je Djevica Marija (Marija po starohebrejsko N'aria što znači Djevica) začela po Duhu svetom, rodila sina Božjeg, pa nakon poroda i dalje ostala djevica, Božji sin ubijen, pa u treći dan ustao iz mrtvih i uzašao u nebo Ocu svome itd. itd. itd. Svatko može slobodno piti vino iz zlatnih čaša i topiti na jeziku komad beskvasnog kruha te pritom vjerovati kako su to krv i tijelo Spasiteljevo… Ali onda neka ne priča o „paganima“ koji prinose besmislene žrtve. Što ima jezivije od primisli na kanibalizam, sadržane u „svetoj otajstvu“ pričesti? Posebno, neka ne prisiljavaju djecu i odrasle na licemjerno pretvaranje kako vjeruju u nešto u što doista minoran broj onih koji se prikazuju za vjernike vjeruje. Zar itko razuman i obrazovan može povjerovati u takve budalaštine?

Naravno, postanak svijeta i čovjeka velike su nepoznanice, ni znanost nije uvjerljivo odgovorila na ta pitanja osim pretpostavkama i tezama, među kojima je Darwinova „Teorija evolucije“ veoma diskutabilna i po mom skromnom mišljenju nevjerojatna. Ipak, kada vidim neke od tih velikohrvatskih vjerskih fundamentalista i kleronacista s prljavom kosom, tetovažama i rečinama po cijelo tijelu sa zanimljivim „Raskoljnikovim“ fizionomijama, dođe mi povjerovati u Darwinovu Teoriju o postanku čovjeka. To bi bili atavizmi, živi dokazi.

Postoji li Bog i kako je nastao svijet – su ona prokleta „Karamazova“ pitanja na koja svatko može odgovoriti po svojoj savjesti. Samo što zbog toga nitko ne smije zaglupljivati ljude i pričati im bajke. Još manje lagati narod kako je nešto izvorno naše, kada to nije. Stari Slaveni su imali svoju vjeru, vjeru u iskonsku silu prirode. Iako se nećemo vraćati u nepismenost samo zato kako bismo odbacili pismenost koja je stigla iz tuđe sredine kakav je bio Rim, to ne znači kako treba državnom silom nametati uvjerenja. Kada bi naši vjerski nacionalisti bili dosljedni svom uskogrudnom, ksenofobnom stavu što ga njeguju, oni bi prvi trebali odbaciti katolicizam (a i svako drugo kršćanstvo) zato što je pogrešno prenijeto iz neprijateljske države. Ne bismo ovdje pitanje pisma dotaknuli kada ga kod nas ne bi povezivali s vjerom i nacionalnosti.

Stvarni razlog zašto se vodi bezuspješna kampanja protiv ćirilice nije u zaštiti tobože hrvatske latinice (vidjeli smo kako ona nije naša) već mržnja prema Srbima, Rusiji i Istoku općenito. Taj primitivni svijet naših klerikalnih nacionalista ćirilicu i pravoslavlje asocira najprije na Srbe i Srbiju, Ruse i Rusiju pa potom s čitavim europski Istokom. Pa, zar nisu i braća Ukrajinci pravoslavci koji pišu ćirilicom? Zar nisu pisali ćirilicom, a i katolici su, narodi s kojima nikada nije bilo neprijateljstava: Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci, Mađari… Da je zapadni dio Južnih Slavena kojim slučajem pokršten iz Carigrada, a ne iz Rima, bili bismo danas pravoslavci i pisali bismo ćirilicom. Pogledamo li činjenicama u oči dolazimo do sljedećeg: niti je katolicizam naša vjera niti je latinica naše pismo. I jedno i drugo je importirano u nekom povijesnom trenutku voljom i interesom neke vlasti pa se vremenom etabliralo.

Svi ovi dokazi samo pokazuju svu relativnost onoga u što se danas mnogi zaklinju iz neupućenosti. Ali, nije toliko kriv taj ograničeni, svećenički, zatucano-bogomoljački svijet. Krive su vlade, počevši od Franje Tuđmana pa do danas, koje povlađuju glupostima i neznanju. No svemu dođe kraj, pa će doći kraj i ovom zaglupljujućem „katoličkom“ kleronacizmu.

Pogotovu što naš Hrvati nisu religiozni i samo trik povezivanja vjere s nacijo održava crkvu kako-tako u životu. Neka buduća prosvjećenija vlada vratit će crkvu tamo gdje joj je mjesto – u domenu privatnog života i slobode svijesti.