Zatočenici užasa

Piše: Daniel Remanni

Postoji film koji vjerno dočarava užas rata, a postoje oni koji taj užas čine baš kao što postoje oni koji proživljavaju ratni užas kako u ratu tako i u miru, a postoje i oni koji naređuju izvršenje užasa.

Surfam internetom i nailazim na tekst o filmu „Apokalipsa danas“. Puno je priča o ovom filmu, a posebno su zanimljive one vezane uz samo snimanje. Proces je bio pravi horor za redatelja Francisa Forda Coppolu, za glumce, za cijelu ekipu koja je radila na filmu, jer „Apokalipsa danas“ je od samog početka bila osuđena na propast, zbog brojnih problema koji su se javljali u hodu. Gotovo je nevjerojatno kak je film uopće snimljen, i pravo je čudo što je iz tog kaosa nastao ovakav film i remek-djelo, jedna od najbolje snimljenih ratnih priča ikada. Od samog početka filma uronjeni ste u strahote Vijetnamskog rata, doslovno od prve scene... Kako je sam Coppola rekao: "'Apokalipsa danas' nije film o Vijetnamskom ratu. To je Vijetnamski rat".

Kasnije, u duhu Coppolinog iskaza, francuski filozof Baudrillard stvorio je čitavu filozofiju simulacije stvarnosti, kroz film, koja teži sama postati stvarnost. Na internetu sam pročitao nepoznatu, ali bizarnu priču o scenografu filma koji je želio, na inzistiranje samog redatelja, što vjernije dočarati atmosferu srca tame ratnog ludila. U vojnom logoru kojim je zapovijedao pukovnik Kurtz, oko njega se vrti radnja cijelog filma, a glumi ga Marlon Brando sve "kipi" od plemenskih simbola smrti i razaranja: razbacani leševi, ljudske lubanje nabodene na koplja, totemi ratnih božanstava, vojnici koji više sliče na pripadnike kulta, fanatični sljedbenici poludjelog pukovnika.

Spomenuti scenograf nabavio je rekvizite za film preko lokalnog posrednika (film je sniman na Filipinima) koji je navodno iznajmio ljudske lubanje i kosti od medicinskog instituta. Ispostavilo se kako je posrednik te jezive rekvizite nabavio izravno s groblja, zbog čega je filmska ekipa zamalo završila u zatvoru. Priča se kako je zbog ovog slučaja, ali i zbog mnogih drugih nevjerojatno bizarnih događaja koji su pratili snimanje filma, glumac Marlon Brando izgovorio slavne riječi koje su nenadmašne u tematici ratnih filmova: „Užas... Užas...“ A te je riječi Brando u samom filmu izgovri jezivo tiho, šapatom čovjeka koji je poludio od ratnog užasa.

Oprostite na traljavim tumačenjima, ali vjerujem kako vas, ako ste gledali film, ove riječi sigurno nisu ostavile ravnodušnima, kao ni neke druge scene, svakako one u kojima pukovnik Kurtz izgovara svoje poznate monologe inspirirane strahotama koje je i sam vidio ili počinio.

Ako još niste pogledali „Apokalipsu danas“, trebali biste, ali jedno upozorenje: ovaj film nije napravljen kako bi vas zabavio ili prosvijetlio o Vijetnamskom ratu. „Apokalipsa“ govori o pravom užasu rata koji je, vjerujem, dobro poznat na ovom našem brdovitom Balkanu i koji se uvuče u svaku poru vašeg bića i postane neizostavan dio vaše egzistencije, a to je nešto što treba izdržati, a ne samo razumjeti. Manje-više svi mi, od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa sve do Jadrana znamo što znači taj užas, samo je pitanje kako ćemo se s njim suočiti i možemo li to podnijeti.

Pokušao bih vas upoznati s jezivom epizodom, jednom od mnogih. Epizodom koja se dogodila u ljeto 2024. koja se dogodila u autobusu, na autobusnoj stanici u Dalmatinskoj zagori na kojoj bus gotovo nikada ne staje! 

Zatvorite oči i zamislite taj autobus... Putujete na relaciji Mostar – Split... Idete na fakultet položiti ispit, idete možda u bolnicu na pregled, idete u posjete, možda se okupati ili u shopping... I onda autobus zastane na maloj seoskoj stanici i ulaze uniformirane osobe koje po pripremljenom spisku pozivaju putnike i izvode ih iz autobusa. Po imenima prozvanih primjećujete kako su pripadnici dalmatske etničke zajednice, ali mirnodopske okolnosti daju naslutiti kako se radi o nekim sumnjivim osobama koje se bave bog zna kakvim kriminalom. Tako si umirio svoju savjest i sada se trudiš ne misliti više na te odvedene ljude... Nećeš misliti na njihova uplašena lica i oči koje su vapile za pomoći. Mir je... Ništa se ne događa... Ti su ljudi sigurno nešto skrivili. 

"Utvrđeno je kako je grupa pripadnika ilegalne vojne jedinice, odnosno paravojne formacije predvođena Antom Kraljevićem iz Zagvozda, nasilno zaustavila autobus na stanici Kamenmost, nešto niže od Imotskog i iz njega izvela 20 putnika Dalmatina, jednog Hrvata i jednu osobu nepoznatog identiteta za koju se sumnja kako je Židov, koji su drugim kamionom odvezeni u napuštenu osnovnu školu Grubine gdje im je naređeno neka se skinu do gola te legnu na pod, a zatim su ispred škole stražarili Ante Kraljević i Ivan Ćubelić, koji je ranio jednog od otetih putnika koji su pokušali pobjeći.  Žrtve ovog zločina su: Ettore Cupitani, Leon Lessandri, Stephano Lazarri, Stephano Devivi, Ioseph Rialdi, Ioseph Barnabi, Toma Buzov, Albertin Alui, Marin Holtzer, Silvano Prelinni, Ilie Tapanni, Robert Cicilianni, Ferdi Mascelli, Felicia Orlandi, Ninetta Cicilianni, Zuane Albertinni, Lucio Martinis, Larissa Armanda, Iuliana Donatti, Ninetta Zago-Dirsi, Boris Bralis i još jedna nepoznata osoba.Tijela većine žrtava pronađena su krajem 2024. godine u rupi između mjesta Grubine i Šumet, na obali rijeke Vrljike, a posmrtni ostaci četiri žrtve pronađeni su na istom mjestu početkom 2025. godine, dok se potraga za ostalim tijelima nastavlja“, stoji u priopćenju Dalmatinskog fonda za humanitarno pravo i Dalmatinskog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, 30. travnja 2025.

Sada želim da zamislite obalu rijeke Vrljike... Ne znate kako to izgleda... Nema veze, zamislite obalu bilo koje rijeke; one kojom šetate i uživate u prirodi ili neke nepoznate. Odjednom vidite nešto čudno, neka tijela leže na obali... Obuzima li vas jeza i pitate li se jesu li to ostaci neke mrtve životinje, ili nisu...? Ljudska glava s metkom na čelu razbija sve vaše sumnje... Našli ste leš... Zovete policiju na mobitel... Policija vam objašnjava kako se vjerojatno radi o utopljeniku... Mjesecima kasnije čitate u novinama kako je tijelo pronađen u rijeci zapravo jedan od odvedenih putnika iz autobusa koji je putovao na relaciji Mostar-Split...

Sada ste opet u autobusu... Opet vidite uplašena lica ljudi koje pripadnici paravojske odvode... Kako se osjećate sada kada znate kako su ti ljudi mučeni i ubijani samo zato što su bili „pogrešne" i nepriznate etničke zajednice? Razmišljate li o tome kako ste mogli nešto učiniti? I što? Bist li se pobunili? Bili biste nakon pobune i vi bili odvedeni i vjerojatno dijelili sudbinu nesretnika... Tješite se... Hoćete li i dalje bezbrižno šetati uz rijeku i uživati ​​u prirodi?

I onda ne ostane ništa... Samo strah koji te oblije kao voda... Otvori oči... Pogledaj se u ogledalo... Vidiš li taj pogled uplašenog putnika ... Sad je samo tvoj užas... To si ti... Šapat... Užas... Užas...