Sustavi lokalne samouprave: međunarodni pregled - Novi Zeland

Piše: Sarah Bray

Analiziramo sustave lokalne samouprave u studije slučaja diljem svijeta. Nakon što smo obradili studije slučaja Danske, Engleske i Njemačke, na red je došao Novi Zeland. 

Novi Zeland je ustavna monarhija s monarhom Ujedinjenog Kraljevstva na čelu države. Unitarna je država i parlamentarna demokracija. Ima jedan dom vlade, Zastupnički dom, sa 120 zastupnika. Izborni sustav je mješoviti proporcionalni sustav s izravno izabranim zastupnicima iz izbornih jedinica i dodatnim zastupnicima s lista, određenim udjelom stranačkih glasova. Nedavni izbori 2020. doveli su do toga kako je Laburistička stranka preuzela većinu u parlamentu, što je prvi put od 1996. da nije bilo koalicijske vlade.

Postoje dvije razine lokalne samouprave: regionalna vijeća i ono što se naziva "teritorijalne vlasti" koje obuhvaćaju (uglavnom ruralna) okružna i gradska vijeća. Opći položaj i uloga lokalne samouprave utvrđeni su Zakonom o lokalnoj samoupravi iz 2002., s nekim izmjenama i dopunama u kasnijim zakonima. To je opisano kao pružanje opće ovlasti nadležnosti. Također je važno napomenuti kako se njime utvrđuje svrha lokalne samouprave promicanje "dobrobiti zajednice". To bi trebalo obuhvatiti ono što je postalo poznato kao "četiri dobrobiti" - ekonomsku, socijalnu, kulturnu i ekološku.

Povijesni razvoj

Kolonizacija Novog Zelanda značajan je dio njegove povijesti. Prvi doseljenici bili su preci Maora, vjerojatno Polinežani krajem 13. stoljeća. Prvi Europljani koji su stigli na Novi Zeland bili su Nizozemci, 1642. godine, što je utjecalo na naziv zemlje – izvorno Nieuw Zeeland. Sljedeći europski utjecaj bio je dolazak Britanaca i Francuza u XIX. stoljeću. Ustanovljen je britanski guverner, a 1840. godine potpisan je Waitangijski ugovor s maorskim poglavarima diljem zemlje, čime je Novi Zeland postao britanska kolonija.

Zakonom iz 1852. godine uspostavljena je predstavnička vlada za Novi Zeland. Stvoreno je šest (na kraju 10) provincija s izabranim nadzornicima i vijećima. Na nacionalnoj razini osnovana je Opća skupština: Zakonodavno vijeće koje imenuje Kruna i Zastupnički dom koji se bira svake pet godina. Godine 1854. sastao se prvi parlament.

Godine 1876. ukinute su pokrajine, ostavljajući središnju vladu kao jedinu zakonodavnu vlast. Ubrzo su nastale stotine lokalnih tijela.

Novi Zeland postao je neovisni 'dominion' 1907. godine, a njegov neovisni status kao dijela Commonwealtha utvrđen je postupnim promjenama tijekom sljedećih četrdeset godina.

Ključne reforme u samoupravljanju

Ključna reforma lokalne samouprave dogodila se 1989. godine. To je bila značajna racionalizacija i spajanje složenog i fragmentiranog krajolika lokalne uprave koji je ostao znatno nepromijenjen gotovo stoljeće.

Zakonodavstvo je stvorilo regionalna područja s vlastitim vijećem, a unutar regija drugu razinu „teritorijalnih vlasti“: nazvana gradska ili okružna vijeća. Postojeća vijeća morala su se ujediniti u veće jedinice, bez obzira na rezultate anketa birača, što je u prošlosti bila prepreka reorganizaciji. Broj teritorijalnih vlasti smanjen je na 205, a ukinuto je preko 400 „odbora za posebne namjene“.

Vlada je 2010. godine osnovala Vijeće Aucklanda, ujedinivši osam postojećih vlasti u unitarni savjet. Auckland je najveće metropolitansko područje na Novom Zelandu s više od trećine stanovništva zemlje i više od trećine njezina gospodarstva.

Struktura i funkcija lokalne samouprave

Zakon o lokalnoj samoupravi iz 2002. navodi kako je svrha lokalne samouprave: omogućiti demokratsko lokalno donošenje odluka i djelovanje od strane i u ime zajednica; te promicati društvenu, ekonomsku, ekološku i kulturnu dobrobit zajednica, u sadašnjosti i budućnosti.

Postoje dvije razine lokalne samouprave: regionalna vijeća i ono što se naziva „teritorijalne vlasti“ koje se sastoje od (uglavnom ruralnih) okružnih i gradskih vijeća.

Na dva nivoa postoji 78 vijeća:

·        11 regionalnih vijeća

·        61 teritorijalnih vlasti (50 okružnih vijeća i 11 gradskih vijeća)

·        6 unitarnih vijeća

Regionalna vijeća su prvenstveno odgovorna za upravljanje okolišnim resursima, kontrolu poplava, kvalitetu zraka i vode, suzbijanje štetočina i, u određenim slučajevima, javni prijevoz, regionalne parkove i opskrbu vodom u velikim količinama.

Teritorijalne vlasti odgovorne su za širok raspon lokalnih usluga, uključujući ceste, vodovod, kanalizaciju i odvoz otpada, knjižnice, parkove, rekreacijske usluge, razvoj zajednice i gospodarstva te urbanističko planiranje. Valja napomenuti kako lokalna uprava nema značajnu ulogu u pružanju usluga socijalne skrbi, što je odgovornost središnje vlade.

Lokalna vijeća vode izravno izabrani gradonačelnici. Gradonačelnik se u novozelandskom sustavu opisuje kao 'slab' oblik gradonačelnika zbog nedostatka izvršne odgovornosti i nemogućnosti veta na odluke vijeća. Ovlasti gradonačelnika su uglavnom simbolične. Regionalni i teritorijalni vijećnici i gradonačelnici biraju se na izborima za lokalnu vlast svake tri godine.

Za zdravstvo postoje različiti aranžmani upravljanja: 20 okružnih zdravstvenih odbora (DHB). DHB-ovi su odgovorni za pružanje ili financiranje zdravstvenih usluga u svom okrugu. Također imaju odgovornosti za socijalnu skrb, posebno za financiranje usluga stambene skrbi za starije osobe. Svakim DHB-om upravlja odbor od do 11 članova koji određuje njegov strateški smjer i prati njegov rad. Ministar zdravstva imenuje do četiri člana u svaki odbor, a predsjednik i zamjenik predsjednika odbora te sedam članova javno se biraju svake tri godine, u vrijeme lokalnih izbora.

Financijski aranžmani u lokalnoj upravi

Lokalna uprava relativno je mali dio krajolika javnih usluga, odgovorna za nešto više od deset posto javnih rashoda, što je ekvivalentno manje od 4% BDP-a.

Za razliku od drugih proučavanih zemalja, vijeća ne ovise o blokovskim potporama središnje vlade. Umjesto toga, većinu vlastitih sredstava prikupljaju, većinom (oko 60%) putem poreza na imovinu. Vijeća imaju širok raspon izbora u načinu primjene tog poreza. Postoje dva druga primarna izvora prihoda, a to su prodaja robe i usluga te kazne i naknade. Postoji i dodatni mali doprinos od potpora i subvencija, prvenstveno udjela poreza i naknada za ceste.

Samostalnost vijeća u smislu njihovih prihoda izvor je određene autonomije, kako je primijetio jedan zastupnik:

„Oni imaju razuman iznos, visoku razinu diskrecije u pogledu načina na koji se troši. Dakle, vlada je manje uključena od mnogih. A budući kako zapravo ne financira lokalnu samoupravu, vijeća kao rezultat toga uživaju veću autonomiju. (…) S druge strane, naravno kako stalno daju vijećima ili nove dužnosti ili nove odgovornosti ili povećavaju razinu kvalitete koju te usluge moraju pružati.“

Sudjelovanje građana

Vijeća su dužna usvojiti Politiku važnosti i angažmana koja utvrđuje kako će se angažirati sa svojim zajednicama prema važnosti pitanja koja se razmatraju. Postoje i zakonski zahtjevi za konzultacije kao dio njihovih odgovornosti planiranja i donošenja odluka.

Jedna od formalnih institucija za sudjelovanje građana u lokalnoj upravi su odbori zajednice i mjesni odbori. Odbori su osnovani nakon reforme lokalne uprave 1989. godine i nalaze se u otprilike 40 gradskih i okružnih vijeća. Do sada se lokalni odbori, koji imaju više odgovornosti od odbora zajednice, nalaze samo u Aucklandu, a osnovani su kao dio stvaranja Vijeća Aucklanda 2010. godine. Svaki odbor mora imati najmanje četiri člana, najviše dvanaest, od kojih najmanje četiri trebaju biti izabrani članovi. Odbori mogu uključivati ​​imenovane članove.

Općinski odbor može vršiti samo ovlasti koje mu delegira lokalna vlast. Postoje neke ovlasti koje vijeća ne mogu delegirati općinskom odboru, kao što je ovlast kupnje, prodaje ili najma imovine ili zapošljavanja i otpuštanja osoblja.

U 2017. godini na Novom Zelandu bilo je 110 općinskih odbora, što je manje od 144 odbora prije deset godina, 2008. Istraživanje objavljeno 2018. godine pokazuje kako odbori imaju uglavnom savjetodavnu i zagovaračku ulogu, uz smanjeni značaj njihovog utjecaja na vijeća. Iz škotske perspektive, čini se da ovaj položaj ima sličnosti s općinskim vijećima.

U određenim područjima od značajnog maorskog interesa za zemljište i prirodne resurse uspostavljene su institucije suuprave između vijeća i Maora. To je proizašlo iz povijesnog gubitka Maora u zemlji ili vlasništvu nad rijekama i vodama nakon kolonizacije Novog Zelanda. Jedan od zastupnika opisao je oblik suuprave kao:

„...tijelo za zajedničko upravljanje prirodnim resursom. To može biti rijeka ili nacionalni park. To zajedničko tijelo bi imalo predstavnike Maora, relevantne predstavnike lokalne samouprave i predstavnika središnje vlade.“