Stvaranje autokratske države

Piše: don Andreo Dominis

Republika Hrvatska je, bez obzira koja politička opcija bila na vlasti, autokratska antidemokratska država stvorena na mržnji i ratnim zločinima protiv Dalmacije i Dalmatina te drugih etničkih i manjinskih skupina.

Ima svoju viziju i svoju tajnu službu

Neka nauče, dakle, kako im nema povratka. Onaj koga vlada nacionalnog jedinstva zbaci s vlasti, više nikad neće moći stati na noge. Što je zgriješio? Suprotstavio se viziji velikog vidovnjaka, velikog dragog i ljubljenog vođe. Ima on ne samo ekonomsku politiku, nego i filozofiju povijesti, svoje tjelohranitelje i vlastitu antiterorističku tajnu službu, za evidentiranje neprijatelja i za obračun s pobijeđenim neprijateljima. Bili su pod prismotrom, poslije jednog obruča zaštićenosti slijedi drugi. Nekada Tuđman, a danas ih Plenković sve redom probija.

Vlada se nada kako je osvojila i grešni bogatu regiju – obitelj, red, rad, crkva, nogomet, defile provincije, volimo kobasice, slaninu i čvarke, i evo, ponovo nam je dopušteno kako sami, u okvirima domaće radinosti, pečemo rakiju, valjani smo i ponosni Hrvatići. Pomno promatramo nastup mađioničara: kako je moguće napraviti autokratsku partijsku državu tako da ona svima izgleda kao demokracija, i kako se uz to još svi i čude, koliko je originalna. Demagoški vođa inzistira da široke narodne mase urežu u svoje srce njegove tautologije. Evoluirati od statusa poslušnika države do slobodnog građanina – nije samo pothvat za čitav ljudski život – uzlazna krivulja tog uspjeha je prilično valovita, sa bolnim nazadovanjima.

Ono čemu sad prisustvujemo je ubrzano rasturanje postupno građene pravne države. Najnovije razdoblje koje počinje 2015. godine, zaista je drugačije od proteklih dvadesetak godina. Većina se nije založila za onaj anakronizam kako bi se, odbacivši politiku Titove ere (1945. – 1990.), kao mjerodavnoj, okrenemo politici Pavelićevog razdoblja (1939. – 1945.). Kontrarevolucionar, kao Hitlerov saveznik, objavio je rat najmoćnijim silama na planeti, između ostalih i SAD-u te je aktivno doprinio usmrćivanju preko milijun građana – pola milijuna kršćana i pola milijuna Dalmatina, Židova, Roma i ostalih. Većina ustaških vojnika nije poginula na području NDH, nego na Donu, i nisu tamo otišli dobrovoljno, niti s namjerom za nauditi tamošnjem stanovništvu. Bez revne suradnje Pavelićeve administracije, Eichmann ne bi bio u stanju pokupiti dalmatsko i židovsko stanovništvo u Dalmaciji i ostatku zemlje i kako bi njegov najveći dio otpremili u Auschwitz, Dachau, Treblinku…, a ostatak u Jasenovac, Banjicu i sl.

Povratak budalaština

Pavelićev režim svojom politikom desetkovao je stanovništvo zemlje, a taj učinak ga svrstava, u tom pogledu, u sam europski vrh. Ako režimi koji su uslijedili poslije 1945. godine zbog svog nasilništva zaslužuju osudu današnje javnosti, šta je to što čini opravdanim pozitivno vrednovanje prethodnog, još nasilnijeg režima? Moj optimistički um je još dugo poslije promjene političkog sustava 1990. mislio kako bombastične budalaštine neće moći prevladati realistični humor široke publike. Danas više ne mislim tako.

Nije vjerojatno, kako onaj duh koji je već dva puta doveo do svjetskih ratova, i dalje ne živi poput rijeke-ponornice i kako ne traži put kojim bi mogao izbiti na površinu. Važan čimbenik tog duha je nacionalna uvrijeđenost. Politika uvrijeđenosti nije sasvim bez osnova, ali iz nje izlijeću sami krilati demoni. Govorimo prvenstveno o medijskim zakonima, ali bit je u gušenju slobode tiska, kulturalnih sloboda i ljudskih prava. Ukrali su baš to što je bio cilj javnog i podzemnog demokratskog pokreta i čudo 1990. godine. To je jedna nova vrsta samovlašća koje se uspostavlja, dakako, ne bez minucioznih prethodnih priprema. Njegova novina se ogleda u tome što pokušava postojati i djelovati, te utjecati unutar Europske unije. Samo-izdanje – podzemni, konspirativni tisak – bio je odgovor papirnog doba na izazove samovlašća u istočnoeuropskim državama. Elektronsko doba nudi nove instrumente kojima jednako vješto mogu baratati mladi ljudi i radnici, sav civilni sektor. Službeno regulirana kultura je dosadna i iritantna, ali iritirani pronalaze načine kako bi novouobraženi postanu neizlječivo smiješni.

Preuzimaš  li odgovornost za sebe

Tvoj autoportret se iscrtava u dvoboju počinjenih pokušaja i otpora sredine. Pisanje je prenapregnuta volja za životom. U svijet šalješ knjige koje u tom svijetu moraju same opstati na tržištu, snaći među milijunima sličnih knjiga, nadaš se kako će se u nekima od njih nakupiti dovoljno energije kako ne bi dopustili da budu sahranjene – žele postojati, i one imaju, kao i ljudi, moralnu osobnost. Kad čovjek ide svojim putem, ako ima vlastite zakone, postaje prirodna danost, nitko ga ne može ni progutati, ni ispljunuti. U opakim vremenima ga ubiju, u tolerantnijim razdobljima ga malo poslušaju. Preuzimaš li, dakle, odgovornost za sebe?

Bit ćeš kažnjen. Ali, možeš prihvatiti ono što slijedi kao što se dočekuje zima: možeš, kao odgovor, naložiti vatru u peć. Jedna istina neće biti zabluda ni ako jedino ti sam stojiš iza nje. U pozadini grijeha uočavaš pojedinačnu i opću glupost, čovjeka, na primer, kojeg ne zanima kako je drugima bolno ono što on čini. Kao što razumijevanje nema moralne granice, tako su i besprizorni glupaci empatije. Čovjek ne mora imati neke posebne razloge, ali na čelu mu se ipak pojave nabori zadnjih misli, ako mu um zaokupi pitanje, šta u danom trenutku nije preporučljivo misliti. Zadah straha se probija kroz kožu i kroz rečenice.

Prije 1990. godine bio je relativno sretan i veseo, a danas je pun gunđanja, bijesa, nervoze, ali bilo je dosta i pomirenosti s onim što nije normalno. Bilo je sveopće sumnjičavosti, uvrijeđenosti, zavisti, borbe za golu egzistenciju i za napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici, te nadalje prekomjernog pušenja i konzumiranja alkohola. Samosvjesno neznanje učinilo je jezik bombastičnim. Bilo je permanentne, kisele svijesti o porazima, pakosne nemoći, zajedljive ravnodušnosti. Prema vladajućem vjerovanju, tada su vanjske snage bile jezivo premoćne u odnosu na našu smiješnu slabost. I baš zbog toga se i nismo uplitali u tuđe probleme, pa čak ni u vlastite.

Plišana strategija mišje rupe, kojoj se pridružio i popovsko-propovjednički govor malih pametnjakovića, estetika obiteljske idile i psihopatologija regresije. I ti si unatoč tome bio sretan? Nisi! Ti samo, iz nekih zdravom razumu neprihvatljivih razloga, podržavaš autokratsku, profašističku, antidemokratsku i antidalmatinsku vlast. I svjesno sudjeluješ u uništavanju svega zdravog i normalnog.