Radnik XXI. stoljeća

Piše: Mikula Zancchi

Prošao je Praznik rada, dan kada obilježavao 1. svibnja 1886. kada se u Chicagu dogodilo brutalno nasilje nad radnicima–prosvjednicima. Umjesto tuče s policijom, “ljudi“ su se tukli za porciju fažola.

Uz to, sindikati nisu držali značajne govore, političari nisu ni spomenuli međunarodni praznik rada, a politika je sve izokrenula pričom o svetom Josipu radniku. Sve ovo napisano, dio je patološkog folklora neolibertarijanske države i uništenog identiteta dalmatinskog i opće hrvatskog radnika. Stoga se moramo zapitati: Je li radnik XXI. stoljeća uopće radnik ili je radnik postao broj, resurs, korisnik benefita, osobna identifikacijska kartica?

Današnji radnik u privatnom sektoru nije samo obespravljen, on je discipliniran i pasiviziran. Njegova prava nisu ukinuta izravnim represivnim mjerama, već su zamagljena jezikom „pozitivne psihologije“ i „profesionalnog razvoja“. Privatni sektor danas ne funkcionira mimo šire logike kapitalističke proizvodnje, već kao njezin najefikasniji oblik discipliniranja rada i radnika. Umjesto sindikata, radnicima se nude radionice za regulaciju stresa. Ne kako bi se poboljšali uvjeti rada, već kako bi se lakše podnijeli postojeće, sve lošije i lošije uvjete rada i sve niže i niže plaće. Ne kako bi se organizirano iskoračilo protiv eksploatacije, već kako bi radnici u privatnom sektoru prihvatili, racionalizirali i ostali unutar jasno postavljenih granica kompanije.

Na kraju svake godine dolazi trenutak kolektivnog pražnjenja: „team building“. U toj koreografiji osmijeha, igara i lažnih nagrada anulira se cjelogodišnje nezadovoljstvo. Gasi se tiho ogorčenje i nesanica, brišu se male pobune u tišini e-mailova, umanjuju se svi oni trenuci kada je radnik, makar na trenutak, osjetio kako zaslužuje nešto više od zlobno niskog omalovažavanja. „Team building“ nije nagrada, to je neolibertarijanski ritual pomirenja s vlastitom podčinjenošću.

Jedan od najštetnijih narativa koji postoji između radnika u privatno sektoru je to kako su svi zamjenjivi. Ova floskula ne samo što potire dostojanstvo rada, već izravno eksploatira ljudsko biće i njegovo dostojanstvo do granica fizičkog i psihičkog sloma. Ako si zamjenjiv, nisi osoba, nisi subjekt, nisi čak ni radnik. Ti si resurs, broj u tablici, kartica koja se može zamijeniti drugom, bržom, jeftinijom, poslušnijom.

Povrh toga, razlika između radnika u privatnom i javnom/državnom sektoru koristi se kao dodatno oružje. Radnici u javnom/državnom sektoru stigmatiziraju se kao simbol nerada, izvor bijesa i cinizma, dok se u isto vrijeme privatni sektor mitologizira kao jedina „prava“ radna sredina: dinamična, efikasna, uspješna. Taj imaginarij privatizacije kao lijeka za sve društvene boljke nije samo politički narativ, već duboko usađena ideologija koja radniku XXI. stoljeća amputira svaku pomisao na zajedničku borbu i ostvarenje boljeg života. Svatko ostaje sam, svako se bori za sebe, svako je zamjenjiv.

Tko je kriv za ovo sranje?

Ako se pitate zašto su sve bivše socijalističke/komunističke države naglo osiromašile prijelaskom na „tržišno gospodarstvo“ i zašto se stariji od 50 godina sve teže zapošljavaju bez obzira na njihovu stručnost, znanje, sposobnost i vještine dok se godine za odlazak u mirovinu svako malo podižu, i gdje je nestala socijalna država, vi se u biti pitate: tko je kriv za ovo sranje?

Odgovor je jasan, kriva je država. Kriva je država koja je pod pritiscima sa svih strana naglo prešla s državnog/društvenog vlasništva u privatno vlasništvo. Kriva je država koja je deregulirala sve što se deregulirati može i u provedbi tog procesa nije željela ili nije uspjela zaštiti najbitniji sloj svojega stanovništva – radnike. Da me ne shvatite pogrešno, nije ovo žal za socijalizmom, ovo je žal za normalnošću. Što pod tim hoću reći?

Želim reći kako na području Zapadne i Srednje Europe, kojima Republika Hrvatska uporno želi pripadati, postoje društva koja imaju izgrađenu snažnu socijalnu komponentu i u kojima i država i društvo, točnije radnici, igraju jasnu ulogu u razvoju i države i društva. Država to zna i nagrađuje svoje radnike, ali se radnici i dalje bune zahtijevajući bolje uvjete rada i veće plaće. Ovakav primjer nalazimo od Islanda do Češke i od Norveške do Malte. Ali ne nalazim na Balkanu i u bivšoj Istočnoj Europi, izuzev Baltičkih država i Češke, dakle u najbogatijem i najrazvijenijem dijelu Europe.

Smije li se radnik u privatno sektoru pobuniti?

U teoriji smije. U praksi može zakazati razgovor s određenom službom, glavnim instrumentom meke kontrole menadžmenta. I tamo će ga, s osmijehom i kroz „asertivnu komunikaciju“, saslušati. Reći će mu kako razumiju njegove osjećaje. Kako uvažavaju njegov doprinos i kako je vrlo važno to što je timski igrač, jer takva je „kultura kompanije“. Tako se opravdani bunt preusmjerava u emocionalno vođeni razgovor, a gnjev u „osjećaj prihvaćenosti“, a otpor u dodatno prilagođavanje kroz kulturu emocionalnog menadžmenta.

Ukoliko se radnik, s punim pravom, ponovo pobuni slijedi protuzakoniti sporazumni otkaz kao primjer drugima što ih čeka ako podignu glas protiv lopovskog neolibertarijanskog vodstva tvrtke koji je u uskoj sprezi s kriminalnim klanom unutar političkih krugova.

Radnik XXI. stoljeća tako nije prestao postojati. Samo je prestao znati kako je radnik i kako je to biti radnik. I tu leži korijen problema. Bez svijesti o vlastitom položaju, nema ni mogućnosti za promjenu. Privatni sektor je uspio ono u čemu ni socijalističke tvornice iz XX. stoljeća nisu uspjele. Proizveo je radnika koji se smije dok ga eksploatiraju do srži i koji se nada unaprjeđenju dok kopni pod teretom vlastite zamjenjivosti.

Zato, ako danas postavimo pitanje tko je radnik XXI. stoljeća, odgovor nije samo u definiciji, već u zahtjevu za ponovnim prepoznavanjem radnika kao radnika, ne kao dijela tima. Kao subjekta opravdane klasne borbe, a ne kao potrošnu robu s „tržišta rada“.

Radnik koji trguje vlastiti dostojanstvom poradi osjećaja pripadnosti nije prestao postojati. Prestao je znati što znači biti radnik i kako s boriti za pravdu, a bez tog znanja rad ostaje samo drugo ime za kopnjenje.