Predizborne suicidalne tenzije

Piše: Melita Šafranko

Nešto je više od dva mjeseca pred lokalne izbore. Sklapaju se izborne liste za svaku županiju, svaki grad i općinu, a Dalmacija kopni bez građanske odgovornosti i političke kulture.

Hajdemo se bar malo izdići iznad banalne svakodnevice i vremeplovom se prebaciti godinama u budućnost… Zamišljam udarnu vijest u Dnevniku javne televizije, do tada već sasvim preuzete od HDZ-ovih botova i trolova dekretom unaprijeđenih u „novinare“:

„Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, XY primio je u službeni posjet predsjednika Vlade Autonomne Regije Dalmacije, NN i zadržao se s njim u kraćem srdačnom razgovoru, u kojemu su dosta pažnje posvetili raznim pitanjima. Nakon što je izišao iz premijerovog kabineta, NN je izjavio kako mu je velika čast biti na čelu regionalne vlade, kojoj samo ime kaže što joj je posao, to jest – vladati regijom. NN je sa zadovoljstvom naglasio kako je od premijera Plenkovića dobio redovni mjesečni paket naloga, i kako sada hita izvršiti ih, jer je prethodna, nenarodna vlast ostavila regiju u veoma teškom stanju, pa regionalna vlada mora učiniti velike napore ne bi li se stanje bitno poboljšalo. Kako ekskluzivno saznajemo iz krugova bliski regionalnoj vladi, paket XY-ovih naloga bit će svečano otvoren na redovitoj mjesečnoj svečanoj sjednici Vlade AR Dalmacije, u utorak u 8:00 ujutro, uz jutarnju gimnastiku i telefonski pozdrav od samog Premijera, koji će se prisutnima javiti iz svog kabineta sa zagrebačkog Trga dalmatinskih mučenika (bivši Trg sv. Marka)“.

Zvuči li vam išta u ovom scenariju nemoguće?

OK, možda ona jutarnja gimnastika – za sada. U redu, Trg sv. Marka nikada neće biti Trg dalmatinskih mučenika, jer bi to značilo priznanje genocida nad Dalmatinima. Pa dobro, možda XX neće imati dalmatsko ime i prezime; možda neće pričati dalmatskim jezikom nego slavenskim (čitaj: hrvatskim), ali ime gaulajtera i nije najvažnije, jer gaulajteri po prirodi stvari nisu važni ali su lako zamjenjivi, ali ovo ostalo djeluje kao nešto što sam naprosto piratski maznula iz budućnosti. Treba li naglasiti: ne bih imala ništa protiv ako se pokaže kako sam se žestoko prevarila.

U redu, izbori su uvijek lutrija, nikada ne znaš što se može dogoditi, posebno ako se dogode u redovitom proljetnom terminu, kako je jedino zakonito. Ipak, ako se nešto senzacionalno (i u ovom trenutku nepredvidivo) ne preokrene, prvi put se pojavljuje više nego realna mogućnost da neke dijelove Dalmacije izravno preuzmu ovlašteni politički nasljednici (u ideološkom, stranačkom i personalnom smislu) onoga što je Dalmacijom vladalo između dva rata, onoga 1945. i onog 1990. godine. Bio bi to završni, to jest zaokružujući čin onog (degenerativnog) procesa koji sam prije tridesetak godina nazvala „krajem normalne Dalmacije“, ali bi to u kontekstu naše regije, a osobito uprave četiri dalmatinske županije – čiji simbolički značaj daleko, daleko prevladava njezinu realnu moć, resurse, ovlasti – dobilo neka ne baš beznačajna dodatna značenja.

Ako bi se, naime, dogodilo da SDP kvalificiranom „voljom dalmatinskih građana“ stekne upravljačke prerogative u četiri najveća dalmatinska grada (Split, Zadar, Šibenik i Dubrovnik) te osvoji više mandata u županijski skupštinama četiri dalmatinske županije, bilo bi to više od puke stranačke smjene po sustavu sjašenog Kurte i uzjašenog Murte, bili toga građani svjesni ili ne: bio bi to nastavak svojevrsne autosuspenzije Dalmacije kao političkog autonomnog entiteta, onog koji ima svoju političku volju. To jest, onog koji ima bilo kakvu političku volju! Sve bi bilo još upečatljivije ako bi u županijske vlasti s veći postotkom ušle i klasične ekstremne desnice poput DP-a, Mosta, Centra ili tako nečega – što bi bila blijeda preslika sadašnjeg stanja na nivou ovih jedinica lokalne samouprave II°. Ipak, ništa bitno ne bi promijenila ni moguća koalicija SDP-a s nekom od „prodemokratskih stranaka“, naprotiv, takva bi koalicija bila neka vrsta simboličke žličice meda kojom treba zasladiti čašu gorkog pelina – što je, dakako, neizvedivo, dakle, predstavlja isprazan ritual.

Zašto tvrdim kako bi to bilo svojevrsno ritualno samoubojstvo Dalmacije kao autonomnog političko-ekonomsko-kulturnog čimbenika, ako se zna kako Dalmacija kao samoupravna jedinica ne postoji od 1939. sa slabim pokušajem vraćanja autonomije između 1974. i 1990.? Ne samo zbog toga što bi i dalje ista stranka upravljala na državnom i na regionalno nivou: to nije od bitnog značaja. To smo, ostalom, već imali i u vrijeme Tuđmana i Sanadera, ali i ovih 9 godina pod Plenkovićem. Međutim, između zagrebačkog i dalmatinskih kabineta i te kako je zaiskrilo, politička dinamika između njih je takva pa ju je nerijetko bilo uzbudljiv pratiti – ma koliko su ovi tobože inzistirali na diskreciji – što se događa na relaciji Boban - Plenković (personalizirano, dakle pojednostavljeno rečeno), nego na političkom frontu između vlasti i opozicije, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini.

Dalmatinske administracije mukotrpno su osvajale i „prisvajale“ ovlasti ne bi li koliko-toliko počela sličiti na svoje najsvjetlije dane iz predtuđanovskih osamdesetih, „središnjica“ je u tome opstruirala koliko je mogla, i tako u krug… Poznat je onaj skandal kad se Andrej Plenković nije pojavio u Zadru na proglašenju famoznog Statuta (ma koliko Statut sam po sebi autonomistima izgledao kao puka ornamentika bez mnogo sadržaja), nego je za to vrijeme u Podravskoj Slatini demonstrativno češljao vunu, ili što je već radio, ne mogu se sjetiti, a vjerojatno ne bi ni on.

E pa, ništa od toga ne bi bilo moguće, čak ni zamislivo, u kontekstu u kojem bi SDP-ovci vladali regijom, a državu prepustili HDZ-u. Prvi razlog je interne naravi: uz sve svoje ogromne mane, SDP je nastao i razvijao se kao stranka koliko-toliko svojeglavih intelektualca i solidno utemeljene srednje klase, dok je HDZ naprosto klasična autoritarno-centralistička stranka, skoro militantno hijerarhizirana, i u njoj bi svako programsko, sustavno soliranje na bilo koju iole stratešku temu bilo nezamislivo; samim tim, ne može doći do (polu)produktivne (polu)konfliktne dinamike slične onoj čiji su akteri bili članovi SDP-a. Drugi razlog je ipak važniji: bivši komunisti, a sadašnji HDZ-ovci potpuno su se promijenili tamo gdje im je to trebalo jer se bez toga nikada ne bi vratili na vlast već bi zauvijek ostali u začaranom titoističkom kraljevstvu dubokog XX. stoljeća, ali to je samo ona „krema“ na vrhu; čim se skine taj prvi, najvidljiviji sloj, čim se, dakle, zađe bar malo „na teren“, vidi se kako je fundament titoističke politike i pogleda na svijet nepromijenjen, samo je stilski malo prepakiran, retorički malo ublažen. A odnos prema Dalmaciji i bilo kakvom njezinom stvarnom, sadržajnom političkom subjektivitetu tu je jedna od najtvrdokornijih konstanti.

Šta nam to govori? Summa summarum, SDP-ovo preuzimanje Dalmacije gotovo bi sigurno rezultiralo povratkom Regije u potpunu političku anonimnost i beznačajnost, koja bi graničila s nestankom, sa samoukidanjem – dakle, baš onako kako je bilo tijekom devedesetih, kada su u ovo regiji stolovali Tuđmanovi neonacistički pijuni i njima slični. Što je tad bila Dalmacija, osim što je bila zemljopisni pojam, neka mitska zemlja izmišljena od JRR Tolkiena (a neki su patološki zlobnici i to pokušali izbrisati)? Pokušajte se sjetiti nekog župana iz devedesetih, ili ne daj bože predsjednika bilo koje od četiri dalmatinske skupštine? Politički smisao Dalmacije, njezinih županija i njenih institucija svodio se tada na puko vegetiranje u puko formalnom postojanju, ništa-ne-rađenju i izostanku svakog čina i svakog smisla. Regija je tada bila jedan veliki „arhivski odjel“ u kojemu stotine, tisuće uhljeba sterilno dangube u tupilu ništavila. Želite li izlaz iz toga?

Rekla bih kako većina to ne želi, ali kako će ipak baš to izabrati; tako je to kad nema dovoljno građanske odgovornosti i političke kulture: tada smo taoci ne samo tamo nekih „loših ljudi“, nego vlastitih hirova, nedomišljenosti i neznanja.