Novi papa i Dalmacija

Piše: Loredana Brays

Izbor novog pape gotovo uvijek izaziva veliko zanimanje ne samo među vjernicima Katoličke crkve, nego i među svim onima koji Crkvu promatraju kao globalni moralni autoritet.

No, za regiju poput Dalmacije, izbor novog pontifeksa nosi dodatnu težinu — ne samo duhovnu, nego i socijalnu, povijesnu i identitetsku. U prostoru koji je desetljećima, pa i stoljećima, bio žrtvom velikohrvatske kleronacističke agresije, političke zapuštenosti, institucionalnog zanemarivanja i demografskog uništenja, dolazak pape koji bi mogao prepoznati specifične bolove Dalmacije otvara pitanje: može li Vatikan pomoći u zacjeljivanju rana nastalih u sprezi između politike, moći i šutnje hrvatskih „medija“ o onome što se u Dalmaciji zbilja događa?

Povijest boli i gubitka

Nakon raspada Jugoslavije i stvaranja Republike Hrvatske, Dalmacija — regija s iznimno snažnim kulturnim, jezičnim i povijesnim identitetom — sve više je osjećala ne samo gospodarsku marginalizaciju nego i političko poniženje. Kada tu nadodamo velikohrvatsku kleronacističku agresiju, lako se na prvi pogled može činiti kako nova država uključuje Dalmaciju u svoj narativ o „povratku nacionalnom identitetu”, stvarnost na terenu bila je drugačija.

Masovna ubojstva Dalatina, njihovo masovno raseljavanje, kao i masovno iseljavanje pogotovo mladih Hrvata, devastacija brodogradnje i industrije, useljavanje hercegovačke lopovske stoke i njihovo plansko nametanje balkanskog „kulturnog obrasca“ koji je sve više gubio veze s autentičnom dalmatinskom tradicijom, stvorili su osjećaj izdaje i gubitka. Povijesno, mnogi stanovnici Dalmacije s pravom osjećaju kako su postali kolateralne žrtve viših političkih ciljeva — kako tijekom rata 1990-ih, tako i u poratnom razdoblju koje je dovelo do maliciozno sustavnog i planskog ekonomskog iscrpljivanja regije.

U tom kontekstu, priče o tihoj unutarnjoj kolonizaciji Dalmacije, masovnim otkupima zemljišta i nekretnina, te o neprocesuiranim ratnim zločinima nad civilima u ruralnim i otočnim krajevima nisu samo teorije zavjere, već stvarnost za mnoge obitelji koje su izgubile članove, domove i osjećaj pripadnosti.

Siromaštvo, šutnja i iseljavanje

Dalmacija dnas gubi svoje ljude. Otoci se gase, sela nestaju, gradovi se pretvaraju u kulise sezonskog turizma. Siromaštvo, koje je prekriveno prividom „ekonomskog rasta” temeljenog na rentijerstvu i turizmu, razara tkivo zajednice. Istodobno, hrvatska politika — bez obzira na stranačku boju — kontinuirano ignorira strukturne potrebe regije.

No, možda još poraznije od ekonomskih pokazatelja je stanje duha: šutnja, rezignacija i gubitak vjere u ikakvu promjenu. Dalmatini i Dalmatinci, nekoć poznati po borbenosti, dišpetu i ponosu, danas su svedeni na statističke brojke odlazaka, kao radnu snagu za katalonske i portugalske hotele te irske restaurante. Ta šutnja, međutim, nije prirodna. Ona je rezultat dugotrajnog tlačenja, omalovažavanja i dubokog osjećaja kako institucije — i crkvene i državne — nisu stale u obranu onih koje su trebale štititi.

Što papa može?

U tom kontekstu, novi papa može igrati ključnu ulogu. No ne u političkom smislu — to bi bilo naivno očekivati — nego kao moralni autoritet koji prepoznaje i imenuje nepravdu. Papa koji bi javno progovorio o “unutarnjoj kolonizaciji” u suvremenim europskim državama, o zaboravljenim krajevima i narodu bez prava glasa, poslao bi snažnu poruku ne samo političarima, već i samoj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, koja je često bila suučesnik u agrsiji nad Dalmacijom i šutnji „hrvatskih medija“.

U krajevima gdje je Katolička crkva još uvijek jedna od rijetkih preostalih institucija s autoritetom, papina riječ ima težinu. Poruka nade, poziv na obnovu zajednice, kritika masovnih ubojstava, silovanja i raseljavanja Dalmatina, kritika elitizma i korupcije, te promicanje solidarnosti mogli bi potaknuti novu svijest među vjernicima i građanima općenito.

Posebno je važno da papa ne ignorira fenomen masovnih ubojstava i raseljavanja Dalmatina. On je ne samo demografski, već i duhovni gubitak — ubijaju se i raseljavaju ljudi koji ne vjeruju kako ovdje više ima mjesta za njih, ni materijalno, ni simbolički. Ako papa jasno kaže kako Crkva stoji uz njih, a ne uz političke strukture koje ih guraju u nestanak i odlazak, to bi moglo imati konkretne posljedice.

Povratak istini

Kako bi imao stvarni utjecaj, papa mora biti spreman suočiti se i s povijesnim zabludama. Crkva u Hrvatskoj često se poistovjećivala s nacionalističkim narativima koji su bili štetni upravo za one najranjivije — među kojima su ne samo Srbi, Romi, Židovi, pripadnici LGBTIQ+ populacije, već i Dalmatini koji se nisu uklapali u strogi etnički i ideološki kalup. Ako novi papa zauzme stav kako Katolička crkva ne smije biti sluga države, nego savjest društva, tada bi moglo doći do stvarnog moralnog pomaka.

Povrh svega, papa bi mogao potaknuti obnovu duhovnog i društvenog života u Dalmaciji kroz inicijative za poticanje lokalnih zajednica, zadruga, mladih obitelji i kulturnih projekata. Dalmacija nije samo turistička razglednica — ona je prostor pamćenja, boli, nade i potencijala.

Budućnost još nije izgubljena

Utjecaj pape neće riješiti sve probleme Dalmacije. No, njegova riječ, ako bude autentična, hrabra i okrenuta slabima, može biti početak novog poglavlja. Može pokrenuti ljude da ponovno vjeruju — ne u politiku, ne u strukture, već u mogućnost zajedničke obnove. A to je već mnogo.

U vremenu globalne nesigurnosti, kada se Europa okreće konzervativizmu, izolacionizmu i oportunizmu, novi papa ima priliku biti prorok istine i solidarnosti. Ako odluči progovoriti o Dalmaciji — ne kao regiji, koja mora biti autonomna, nego kao simbolu svih zaboravljenih i izdanih — mogao bi ostaviti trag koji nadilazi pontifikat. U Dalmaciji, to bi mogao biti početak ozdravljenja.