Kako su Dalmatinci postali poslušni podanici režima

Piše: Bruno Katić

Dalmacija, zemlja bogatog kulturnog nasljeđa, ima povijest ispunjenu borbom za slobodu i samoodređenje. Danas, dok se promatra stanje, nameće se pitanje: kada su Dalmatini postali pasivni?

Od 30. svibnja 1990. do kraja prošle godine ubijeno je oko 65 000 stanovnika Dalmacije, a raseljeno više od 450 000 njih. Samo u zadnjih 9 godina ubijeno je više od 10 000 Dalmatina i Dalmatinaca, a raseljeno više od 250 000 njih. Mediji i međunarodna zajednica o ovome šuti iako su svjesni događanja u Dalmaciji. Je li ovo razlog pasivizacije Dalmatina i Dalmatinaca ili je po srijedi nešto drugo?

Kad su i kako stanovnici Zlatne regije umjesto borbe za bolju budućnost, prihvatili ulogu poslušnih podanika režima iz Zagreba? U ovom članku istražujemo razloge te pasivnosti i okolnosti koje su dovele do ovog procesa.

Dalmatinski povijesni kontekst

Dalmacija ima bogatu povijest, koja seže od pred rimskih dana do početka 1990ih. Tijekom tog razdoblja, stanovnici su se trudili očuvati svoju autonomiju i identitet. Na primjer, tijekom raznih političkih previranja, poput ujedinjenja Hrvatske i Srbije nakon Prvog svjetskog rata, lokalni ljudi su se borili za svoje pravo na samoodređenje.

Dalmacija je imala svoj jezik, svoju monetu i svoju autonomiju bez obzira u savezu s kojom drugom državom bila. Dalmacija prvi put u svojoj povijesti gubi svoju autonomiju 1939. kada je bez prava na odlučivanje, referendumom ili izborima, postala dio Banovine Hrvatske. Tada se zabranjuje njezin jezik i pravo na autonomno odlučivanje, dok je moneta zamijenjena novom stupanjem u sastav Kraljevine SHS.

Međutim, u drugoj polovici 20. stoljeća, Dalmacija se suočila s promjenama koje su donijele najekstremniju centralizaciju vlasti koju je u svojoj dugoj povijesti doživjela. Na primjer, 1991. godine, Hrvatska je postala neovisna, no Dalmacija se počela osjećati marginaliziranom, a odluke su često donošene bez lokalne participacije. Taj proces doveo je do osjećaja gubitka kontrole i pasivnosti među građanima.

U zimu 1992. točnije 22. prosinca 1992. Hrvatski Sabor donosi Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi te Zakon o područjima županija, gradova i općina čime je hrvatski dio Dalmacije podijeljen na 6 dijelova s brojnim gradovima i općinama bez prava odlučivanja i bez prava na vlastito financiranje. Apsurd ide toliko daleko da je dalmatinski otok Pag podijeljen na dva dijela: jedan koji pripada Primorsko-goranskoj županiji i drugi koji pripada Ličko-senjskoj županiji.

Razlozi za pasivnost

Razlozi za pasivnost stanovnika Dalmacije su višeslojni.

Prvo, ekonomski uvjeti igraju ključnu ulogu. Tijekom 1990-ih, Dalmacija je prolazila kroz teške ekonomske krize. Na primjer, stopa nezaposlenosti 1994. godine iznosila je gotovo 60%. Mnogi su izgubili poslove, a gospodarstvo je planski upropaštavano. Zbog nesigurnosti, stanovnici su se često usredotočili na preživljavanje, odbacujući sudjelovanje u političkim procesima.

Drugo, sociokulturne promjene također su doprinijele pasivnosti. Obitelji su često prenosile uvjerenje kako se ništa neće promijeniti, što je kod mladih stvorilo osjećaj bespomoćnosti. Mnogi su od malena učeni kako su prosvjedi besmisleni. Paranoja oko mogućih represalija mogla je dovesti do manjka hrabrosti za aktivno sudjelovanje.

Treće, represija fašistoidne diktature Franje Tuđmana bivala je sve veća i veća. Postavljanje bombe u prostrije Dalmatinske akcije i montirani sudski proces protiv članova te stranke, kao i upad specijalaca u prostrije Radija Gradska mreža te uhićenje vlasnika i glavnog urednika tog radija odvratio je stanovnike Dalmacije od mogućih antivladinih demonstracija.

Antidalmatinski režim iz Zagreba

Uspon antidalmatinskog režima iz Zagreba bio je ključni faktor u oblikovanju pasivnosti. Središnja vlast često je donosila odluke bez uvažavanja lokalnih potreba, što je dodatno pogoršalo situaciju. Na primjer, dok su Hrvatska, Istra i Primorsko-goranska regija početkom 2000ih prolazili kroz procese demokratizacije, Dalmacija i Slavonija je ostale su marginalizirane zbog svojih specifičnih potreba i interesa.

Glavni razlog marginalizacije Dalmacije bilo je masovno doseljavanje Hercegovaca, Bosanaca, Janjevaca i ostalih na dalmatinska područja gdje mi je davana zemlja i kuće koji su mahom bili u privatnom vlasništvu. Radilo se tu o svjesnom i planskom stvaranju biračkog bazena koji će kapilarno glasati za HDZ s ciljem pljačke dalmatinskih resursa i osiromašenju Dalmacije kao regije.

Osjećaj kako su njihovi problemi nevažni bio je još jači nakon vojnog ustanka 1990-ih. Lokalni političari često nisu htjeli osigurati resurse potrebne za razvoj regije, čime su Dalmatini i Dalmatinci postali sve pasivniji i skeptičniji prema hrvatskoj vlasti. A represija bivala sve brutalnija.

Kulturna dimenzija pasivnosti

Na kulturološkoj razini, pasivnost Dalmacije može se povezati s promjenama identiteta. Dalmacija je nekad bila romanska zemlja vlastitog jezika (dalmatski), vlastite monete (lyra), vlastite kulture i umjetnosti, značajna u svjetskoj kulturno-umjetničkoj baštini. Dalmacija je bila i simbol otpora, no danas se suočava s identitetskom krizom. Mnogi mladi odlaze u veće gradove ili inozemstvo radi boljih prilika, a po podacima iz 2021., više od 45% mladih ljudi napustilo je regiju u potrazi za poslom. Ova depopulacija dovodi do gubitka lokalnih običaja i tradicija, što dodatno utječe na identitet.

Pasivnost Dalmacije također ima teške posljedice. Prvo, lokalne zajednice postale su ranjive na vanjske utjecaje. Bez aktivnog sudjelovanja, Dalmacija gubi vlastite interese, a lokalne vlasti se suočavaju s gubitkom legitimnosti.

Drugo, ekonomski učinci također su značajni. Ovisnost o središnjoj vlasti bez potrebnog angažmana može dovesti do stagnacije. Na primjer, gradovi poput Splita i Zadra, umjesto da se razvijaju, suočavaju se s problemima poput smanjenja kvalitete usluga i opadanja životnog standarda građana.

Kako se boriti protiv pasivnosti

Unatoč duboko ukorijenjenoj pasivnosti, postoje načini za promjenu stanja.

Prvo, ključ je poticanje lokalne zajednice na aktivno sudjelovanje u prodalmatinskim politikama. Organiziranje javnih rasprava i edukativnih programima također može pomoći u izražavanju potreba. Na primjer, u akcijama čišćenja plaža ili promoviranju lokalnih proizvoda, stanovnici mogu osjetiti snagu zajedništva.

Također, revitalizacija kulturnih običaja može ponovno uspostaviti emocionalnu povezanost s Dalmacijom. Učenjem i vraćanjem u život dalmatskog jezika, tradicija i povijesti, ljudi se mogu ponovno povezat s identitetom regije, što može potaknuti aktivno sudjelovanje u društvenim pitanjima.

Kroz svoju povijest, Dalmacija je pretrpjela mnoge izazove, ali današnja pasivnost njenih stanovnika zaslužuje posebnu pažnju. Uzroci leže u ekonomskim, političkim, demografskim i kulturološkim faktorima. Kako bismo obnovili duh borbe i otpora, važno je aktivirati lokalne zajednice i poticati ih na angažman. Dalmacija može ponovno postati simbol otpora i promjene, ali to zahtijeva zajednički trud svih njenih stanovnika.