Između lokalnog i Europe, spori porast moći regija

Piše: Vjeran Vastić

Regionalizacija i decentralizacija nije samo tema za Dalmaciju. Socijalni nemiri koji već nekoliko mjeseci potresaju Republiku Francusku potaknuli su niz objava predsjednika Republike, Emmanuela Macrona.

Među njima, osobito je želio "otvoriti novi čin decentralizacije prilagođen svakom teritoriju", tijekom konferencije za novinare 25. ožujka koja je imala za cilj zatvoriti slijed velike nacionalne rasprave. Politički i ekonomski analitičari počinju zamišljati obrise koje bi mogao poprimiti novi čin regionalizacije i decentralizacije. Primjerice, moglo bi biti riječ o približavanju resornih i regionalnih vlasti kroz projekt teritorijalnog savjetnika koji bi sjedio u obje skupštine.

Želimo razotkriti što dovodi do regionalizacije i decentralizacije politika i mjesto koje zauzimaju francuske regije, ti mladi instituti koji se bore da budu prepoznati unutar francuskog političko-administrativnog krajolika. One bi predstavljale relevantnu razinu intervencije za rješavanje krize francuskog modela javnih politika, između lokalnog i europskog.

Stoga predlažemo povratak na faze koje vode produbljivanju regionalizacije javnih politika u pokretu koji je pokrenula i središnja država, ali također ih podržava Europska unija. Stoga ćemo predložiti povratak koji razotkriva te dvije dinamike regionalizacije.

Europa prekida ratove

San o ujedinjenoj Europi nije nov i bilo je brojnih pokušaja ili promišljanja kako bi se ostvario. Bilo je više redova: vojni, s primjerice Rimskim i Karolinškim carstvom, Napoleonova Europa, vjerski, ideja "Christianistas" koju je snažno branio Pierre Dubois u XII. stoljeću, ili politički stvaranjem Lige naroda (SDN) nakon Prvog svjetskog rata.

Nakon Drugog svjetskog rata i suočene s neuspjehom Lige naroda u postizanju mira, europske su nacije radile na ujedinjenju Europe s ekonomske strane prije nego što su joj dale političku dimenziju. Europa je dakle izgrađena na ugljenu i čeliku s ECSC, zatim na atomu s Europskom zajednicom za atomsku energiju (EAEC), prije nego što je postala Europska ekonomska zajednica (EEZ), zatim Europska unija (EU).

Vrlo brzo u svojoj mladoj političkoj povijesti, Europa je nastojala regionalizirati svoje politike, u skladu s razmišljanjem koje je branio švicarski pisac Denis de Rougemont 1946. godine, koji je izrazio: "kako bismo napravili Europu, prvo moramo napraviti Europljane". Doista, europske nacionalne države nalaze se u poziciji u kojoj su prevelike kako bi se pozabavile problemima s kojima se susreću na lokalnoj razini, ali i premale kako bi se borile i nosile s pojavom supersila koje danas čine Kina, Sjedinjene Države, ali i Rusija i Indija.

Većina regionalnih programa

EU, od svoje institucionalizacije Jedinstvenim europskim ugovorom (TEU) iz 1992., i njezine države članice izjavile su kako su “odlučne nastaviti proces stvaranja sve tješnje zajednice između Europskih nacija, u kojoj se odluke donose što je moguće bliže građanima, u skladu s načelom supsidijarnosti”. Ovo je u cilju osmišljavanja politika s većim učinkom na teritorije i s lokalnim institucijama koje su one s najdetaljnijim znanjem o lokalnim pitanjima.

Odnosi između Europe i regija tada su postali gušći, stvaranjem Odbora regija 1994., ali i stvaranjem regionalnih predstavničkih agencija u Bruxellesu. Istodobno su se razvile brojne međuregionalne suradnje, često prekogranične poput euroregija koje se protežu kroz nekoliko država članica. I danas se množe programi u korist regija, s Interregom, pa čak i fondovima Feder i EAFRD kojima regije upravljaju. Ovi su programi dio europske strategije Horizont 2020 (uskoro Horizon Europe) koja od regija traži definiranje planova i specijalizacija za svoje područje.

Međutim, Europa regija nikada nije zaživjela jer su Europljani još više vezani za svoju naciju nego za Europu, a europski projekti percipiraju se kao nejasni ili nevidljivi. Međutim, po mnogim pitanjima Europa je ta koja danas ima regulatorna i financijska sredstva za intervenciju. Upamtimo samo kako bi europsko pravo trebalo prevladati nad nacionalnim prerogativima.

Spora francuska decentralizacija

Istodobno, Francuska je pokrenula pokret za decentralizaciju, koji već dugo zagovaraju intelektualci, dok zemlju prilično obilježava jaka centralizacijska tradicija. Proces koji je prvo doveo do ostavke generala de Gaullea zbog neuspjeha referenduma 1969., prije nego što se uspostavio 1972. službenim stvaranjem regija. Deferreov zakon iz 1982., danas poznat kao Prvi Zakon o regionalizaciji i decentralizaciji Republike Francuske, dopušta gospodarsku intervenciju lokalnih vlasti.

Decentralizaciju je pratila i dekoncentracija državnih tijela u regijama. Područna ravnateljstva stavljena su pod nadležnost ministarstava, kako bi bila protuteža moći novih regionalnih zavoda. Ovlasti regija su, međutim, ojačane 2004. tijekom drugog Zakona o decentralizaciji, koji je Ustavom priznao regije. Morali smo čekati reforme iz 2007. godine s Reformom državne teritorijalne uprave (RéATE) i Općim pregledom javnih politika (RGPP) kako bismo vidjeli kako se decentralizirane državne institucije počinju reformirati i smanjuju svoj opseg.

Konačno, 2014. i 2015. godine prihvaćene su dvije reforme, Zakon o modernizaciji teritorijalnog javnog djelovanja i afirmaciji metropola (MAPTAM), čiji je cilj razjasniti vještine lokalnih vlasti. Zakon nakon kojeg je 2015. uslijedio Zakon o novom teritorijalnom ustrojstvu Republike koji ima za cilj pojednostaviti teritorijalni millefeuille, racionalizirati javnu potrošnju i postići ekonomiju razmjera. Ove kontroverzne reforme kritizirali su građani, ali i istraživačka zajednica.

Francuske regije dosegle su kritičnu veličinu, u smislu površine i stanovništva. Posljednje reforme stavljaju ih u poziciju pokretača regionalnih javnih politika. Ali još uvijek su daleko od proračuna njemačkih ili španjolskih regija, 5 do 10 puta niži, o čemu svjedoči objava Oliviera Bouba-Olge, sveučilišnog profesora prostornog planiranja i urbanizma na Sveučilištu u Poitiersu.

Budućnost javnih politika?

Od kraja Drugog svjetskog rata svjedočili smo rađanju dviju političkih razina, Europe i regija. Europa za postizanje cilja mira i ekonomske homogenizacije europskih teritorija. Ključne ustavne regije za primjenu politika sa zanimljivim učinkom poluge zahvaljujući detaljnijem poznavanju lokalnih pitanja.

No, čini se kako se rasprava sustavno vraća na nacionalna pitanja. Tijekom lokalnih ili europskih izbora, čiji su izazovi rješavanje lokalnih ili nadnacionalnih pitanja, promatrači i politički akteri često pozivaju birače neka dođu i glasaju u odnosu na nacionalni kontekst, a analitičari često prezentiraju rezultate na nacionalnoj razini.

Bilo bi dobro pružiti ključeve za razumijevanje nove političke i ekonomske organizacije u Francuskoj i Europi. Ovo treba uzeti u obzir jer će, ako nas Europa mora zaštititi od novog poderanja, također odgovori i prije svega doći iz uzimanja u obzir lokalnih pitanja, od strane lokalnih i regionalnih institucija, a ne više od strane središnje vlade koja se ne može baviti raznolikošću i specifičnostima teritorija u njihovoj cjelovitosti.

Ako država zadrži svoj razlog postojanja, na također trebaju poštivati ​​svoju raznolikost i specifičnosti osmišljavanjem politika koje su im što bliže, ali i povijesne granice svojih regija.