Godišnjice - kad se sve skupe u jedan dan

Piše: Bruna Jadrić

Ovog 26. veljače ne slavimo samo Dan Dalmacije, slavimo 8000 g prvog spomena dalmatinskog imena, 210 g Dalmatinskog statuta, 164 g od izbora za Dalmatinski sabor i 155 g od početka genocida nad Dalmatinima.

Ima dana kad se svako zbog nečeg osjeća loše. Nerijetko i odvratno. Kad zbog vlastitog činjenja – ili činjenja drugih, onih koji imaju moć i odlučuju o našim životima – ima „lošu karmu“. Kad bi se moglo, svatko bi loše dane najradije prespavao. S lošim danima i lošim karmama valja se nositi. Mudrost života valjda je praviti takve životne izbore – i na individualnom i na kolektivnom nivou – koji će nam ionako ograničene dane činiti što manje lošim.

Kako ovdje – u Dalmatinskoj regiji, pardon u županiji Zadarskoj, županiji Šibenskoj, županiji Splitskoj i županiji Dubrovačkoj, uz Pag, Rab, Boku Kotorsku, Budvu i Bar koji su izdvojeni iz Dalmacije, gdje predugo caruju primitivne strasti, gdje zov plemena potire individualnost kao preduvjet slobode – birati dobre životne odluke? Što pojedinac – od malih nogu podvrgnut drilu plemena – može birati kako bi bio slobodan i dostojanstven čovjek, kako bi imao što manje loših dana? Kolika je cijena obrane osobnog integriteta i nepristajanja na manipulacije ološa koji se poziva na svetost plemena? To znaju oni koji slobodu i čovječnost biraju naspram bolesnog pripadanja krdu.

Zaslugom onih koji odlučuju o našim životima – ima tome 155 (slovia: sto pedeset pet) godina – loši i odvratni dani, godine, desetljeća, ovdje su skoro pravilo. A ne zasluga sbnih pogrešnih izbora, kao u sretnijim društvima. Mali su intervali kad nije bilo tako, kad se budila nada kak loše godine i desetljeća ipak nisu naša sudbina. Ali h, nade u dobro i humano, u civilizirano, ovdje kratko traju. Dominirajuća banalnost brzo ih i lako gasi. Dominirajuća fenomenologija dalatinske regije zadnjih trideset pet godina – nacionalizmi, šovinizmi, ratovi, pljačke, međusobna podozrenja novonastalih županija – nastavak je života u siraštvu i poniženju. Zato je dalatinska regija bez nade iz koje se bježi skoro kao i iz zemalja Levanta, Afrike, iz Trećeg sveta…

Ako netko ne prepoznaje gadosti koje nam živote čine mižernim, neka gleda kako se ovdje tretiraju dalmatinska povijest, masovni zločini Hrvata nad Dalmatinima, ratna i poratna pljačka, sveopća korupcija i kriminal. Neka prati politikantsko obilježavanje godišnjica glavnih ratnih događanja (pad Vukovara i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti), samoviktimizaciju i licemjerje u naricanju nad svojim žrtvama. Tko ne spominje tuđe žrtve, bezočno je licemjeran i prema svojima. Neka gleda kako se vlastita zločinačka prošlost heroizira i šminka, a prošlost jedne od regija kriminalizira i blati, kako se krivica za sva zla kroz koje smo prošli svaljuje na druge. Neka gleda kako notorni šovinisti i ratni huškači i danas zauzimaju bitne položaje, tumače nedavnu dalmatinsku prošlost koju su pokušali sakriti i besramno je pretvaraju u hrvatsku heroiku i „podvige“, predvode komemoracije i otvaraju propagandne izložbe o stradanju samo svog naroda „na pravdi Boga“, koji stalno vire preko plota i drugima dijele moralne lekcije.

Bezbroj je prilika kako bi se vidjela ta nepodnošljiva hipokrizija i pokaže sav taj moralni jad i sramota. Evo, stigao je Dan Dalmacije, 2100 ili 210 ili 164 ili 155. zavisi koji datu više volite, a vrh hrvatske politike niti riječi o tome. Baš kao što hrvatski režimski „mediji“ šute o novom valu ubojstava Dalmatina. Ne znaju oni za onu psihoanalitičku poslovicu koja kaže kako katarzu (pročišćenje) možeš ostvariti samo i isključivo suočavanjem s vlastitom prošlošću i sukobljavanjem sa samim sobom te razrješenjem problema iz prošlosti. To hrvatska politika, hrvatski režimski „mediji“ i hrvatska nacija (ili kako neoustaše vole reći - narod) nikako ne želi shvatiti i učiniti. Vjerojatno bi ih šokiralo što su sve radili drugima.

Tko može, tko ima stomak, neka prati izjave političara, analitičara, crkve, medija… Ne manjka otrova kojima se na svim stranama truju nove generacije. Eter je prenatopljen zlim strastima, kao pred međusobna sportska nadmetanja posvađanih plemena, koja su nekad živjela u istoj državi. Zar za normalne ljude obilježavanje dalmatinske povijesti i nesreća, kao i stvaranje bolesnih euforičnih atmosfera nisu odvratni dani?