Dalmatski se mora znati

Piše: Marita Vastić

Mnogo je isplativije osjećati se kao kod kuće i prisvojiti tradicije, poput proslave svetog Jeronima na području cijele Republike Hrvatske, nego li biti zadnja rupa na svirali ispranog mozga.

Ne treba biti jako pametan kako bi se shvatilo kako globalizacija niti funkcionira niti će ikada funkcionirati, bar ne na onaj način kako su to zacrtali svjetski centri moći. Mislim kako nam je to postalo više nego jasno, bar nama koji smo spremni vidjeti stvarnost i ne gledati na drugu stranu. U osnovi zato što su nam prodali mačka u vreći; i, iako osobno volim mačke, takve se stvari ne rade, to je nepošteno i perverzno. Htjeli su da povjerujemo kako ćemo s globalizacijom svi imati ista prava i dužnosti i iste mogućnosti. Predmnijevam kako ne moram navoditi primjere, jer ne bih završila do sutra.

Također su nas prevarili kako bi povjerovali kako će nas globalna kultura sve učiniti braćom i sestrama te kako ćemo biti jako sretni i jesti puno rajskih plodova. Je li itko jeo nešto što je bilo otrovno i ostao živ? Nikada nismo bili toliko mentalno dezorijentirani kao sada. Ideja standardizacije svjetske populacije je vrlo romantična, ali jedina standardizacija koju promiču je poništavanje subjektivnosti svake osobe i nestanak različitih kultura koje postoje na svijetu.

Drugim riječima, oni uklanjaju sve kulturne reference kojima smo se psihološki podupirali i nameću nam (na najsuptilniji mogući način) globalan i jedinstven način razmišljanja. Ništa što George Orwell nije rekao prije toliko godina u nekom od svojih romana („1984.“, „Životinjska farma“, da nabrojim samo neka djela), što Charlie Chaplin nije majstorski nagovijestio u jednom od svojih vrhunskih filmova, poput „Modernih vremena“, ili što Slavoj Žižek nije analizirao u jednoj od svojih knjiga, poput „Života u posljednjim vremenima“. Pretvorili su tradicije u folklor supermarketa za turizam.

Ako ovu ideju prenesemo na Republiku Hrvatsku, vidjet ćemo kako hrvatska vlast slijedi istu strategiju brisanja Dalmacije s karte, kako ove banana državice tako i svijeta. Ako ne možeš poraziti neprijatelja, apsorbiraj ga, glasila bi njihova zločinačka filozofija. Nakon godina i godina shvatili su kako prohibicija (strategija koju su koristili od Subašićevog banskog režima do sada) izaziva samo pobunu i kako je puno isplativije učiniti da se osjećamo kao kod kuće i usvojimo svoje tradicije, poput proslave Svetog Jeronima na prostru cijele Republike Hrvatske. Nova strategija ide za tim da pretvore dalmatsku tradiciju, umjetnost i kulturu u turistički slogan pod nazivom „Proljeće u Južnoj Hrvatskoj“.

S vremenom će nove generacije misliti kako je sveti Jeronim rođen u Virovitici ili u Starim Mikanovcima, a ne u Stridonu (što nikako nije međimurska Štrigova) i kako je spasio princezu od zmaja koji je došao iz Zlograda. I kako je iz zmajeve krvi nastala krvavica i kako zato svakog 30. rujna dalmatinski ljubavnici daju krvavice jedni drugima. S jedne strane, a s druge strane, učinit će isto s dalmatskim jezikom kojega je 1939. zabranio, već spomenuti, ban Banovine Hrvatske Ivan Subašić: posudit će hrvatske vlasti još tri ili četiri dalmatske riječi kako bi ih integrirali u južnoslavenski (čitaj hrvatski), tako da mi Dalmatini budemo sretni (znajući kako mi Dalmatini plačemo od emocija i spuštamo gaće svaki put kad govornik južnoslavenskog izgovori riječ na dalmatskom) i pustit će da ostale riječi samo nestanu u procesu jezične zamjene, orkestriranom neko vrijeme i maskiranom time što ne žele uvrijediti lavinu novopridošlica (strateški smještenih u Dalmaciji), kojima je očito vrlo traumatično učiti dalmatski jer je to „vrlo kompliciran“ jezik koji samo veliki znanstvenici mogu dešifrirati i naučiti. I evo psa i evo mačke, dalmatski će zauvijek biti gotov.

Najbolje od svega je to što će ubiti naš jezik, a da ne izgledaju kao zlikovci iz američkog blockbuster filma, upravo suprotno. Sve će prikriti diskursom o toleranciji i empatiji prema novopridošlima (što je tipična strategija studenta manipulacije prve godine faksa kojeg nije briga za novopridošle, osim ako od njih ne mogu ostvariti neku korist) i prikazat će nas Dalmatine kao neprijateljske i sebične ljude ako im se obraćamo na dalmatskom u našoj vlastitoj zemlji Dalmaciji. A da toga nismo ni svjesni, plesat ćemo zatvorena slavonska kola i slavenizirane čardaše, svirat ćemo tamburice umjesto mandolini dok zaboravljao našu dalmatsku quadrillu i svi zajedno 11. rujna pljeskati borbi bikova na dan glavnog gradskog festivala. Osim ako jednom zauvijek ne otvorimo oči i ne promijenimo svoj stav pokornosti za dobro samopoštovanje i ne počnemo uvijek sa svima razgovarati na isključivo na dalmatskom. 

Ali, dalmatski se može pričati samo i isključivo ako se potrudimo shvatiti kako je to izvorni dalmatski jezik i kako je zabranom dalmatskog jezika 1939. zabranjena i dalmatska kultura. Budućnost našeg jezika, naših tradicija i našeg identiteta ovisi o svima nama. Svaki jezik ima jedinstvenu povijest koja se mora sačuvati, a dalmatski nije iznimka.