Dalmatinski paradoks tolerancije

Piše: Nevianna Remanni

Najveći dalmatinski problem je to što je Dalmacija previše tolerantna prema svemu i svakome i to joj se vraća na najgori mogući način. Kako se osloboditi netolerantnih nametnika?

Ovo stanje je, austrijsko-britanski filozof, Karl Popper u svojoj knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ opisao kao paradoks tolerancije.

„Paradoks tolerancije“, napisao je Popper, „koncept je koji ukazuje kako neograničena tolerancija prema netolerantni stavovima i aktivnostima redovito dovodi do nestanka same tolerancije, jer netolerantni elementi iskorištavaju slobodu koju im tolerancija pruža za širenje netolerancije i potkopavanje društva zasnovanog na toleranciji.

Drugim riječima, društvo koje tolerira sve i svakoga riskira biti uništeno od strane onih koji ne toleriraju ništa, uključujući samu toleranciju.

Stoga, paradoks tolerancije ističe kako je tolerancija vrijedna i potrebna, ali ne može i ne smije biti apsolutna. Potrebno je uspostaviti granice i ne tolerirati one koji se otvoreno protive toleranciji i koriste slobodu koju im ona pruža za širenje mržnje i nasilja.“

Popper je u svojoj knjizi „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ utvrdio kako društvo mora biti spremno suprotstaviti se netoleranciji čak i ako to znači kršenje osnovnih načela tolerancije kako bi se zaštitila sama tolerancija.

Ukoliko koncept paradoksa tolerancije stavimo u kontekst Dalmacije shvatit ćemo kako je Dalmacija uništila samu sebe zbog prevelike tolerancije prema netolerantnim ljudima, stavovima i akcijama.

Vratio li se u povijest shvatit ćemo kako je Dalmacija u svoj životni prostor prihvaćala sve i svakog: od Grka, Rimljana, Huna, Bizantinaca, Mlečana, Austrijanaca, Francuza, Srba, Talijana, Albanaca, Makedonaca… Prihvaćanje ovih ljudi, Dalmacija nije imala loša iskustva, jer su svi oni ili bar velika većina njih, bar kada je ova regija u pitanju, bili tolerantni, poštovali dalmatinsku kulturu, umjetnost, običaje i narative te su se uklopili u dalmatinski način razmišljanja i ponašanja.

Pučena pozitivni iskustvima iz prošlosti, nakon Titove smrti 4. svibnja 1980., Dalmacija je pčela prihvaćati Hercegovce, Slavonce, Bosance i Purgere što joj se vratilo kao bumerang u glavu. Tolerantna Dalmacija dopustila je da se u njezin životni prostor dosele agresivne i netolerantne spodobe koje su počeli uništavati sve što se uništiti može, sve što vrijedi počeli su pripisivati Hrvatskoj a sve što ne vrijedi Dalmaciji, ismijavaju dalmatinski govor, a dalmatski jezik nazivaju iskrivljenim talijanskim i sl. Te su spodobe donijele sa sobom ustaštvo, pretjerani klerikalizam, teorije zavjere, nekulturu, neodgoj, korupciju, nepotizam, kleptokraciju i sve ostalo što Dalmacija do tada nije poznavala.

Tu je prvenstveno problem u samoj Dalmaciji, jer je trebala paziti koga dovodi u svoje granice. Koncept paradoksa tolerancije još se jedno pokazao ispravnim, jer je umjesto povratne tolerancije Zlatna regija, kako ju je Napoleon zvao, doživjela svoju vlastitu propast, baš kao i Rim dopustivši Germanima ulazak u njezine granice.

Kako riješiti problem

Iako se problem dalmatinskog paradoksa u ovo trenutku čini nerješivim, za njega postoji rješenje kao i za sve ostale probleme.

Kako je Karl Popper rekao, problem agresivne netolerancije je suprotstavljanje netoleranciji. Što bi to u našem slučaju značilo? To bi značilo baš ono što je Popper rekao, suprotstaviti se netoleranciji, pa makar to značilo kršenje osnovnih načela tolerancije.

Konkretno, to bi značilo udruživanje oko zajedničke prodalmatinske platforme kao aktivni članovi te organizacije, provebdu akcija i politika koje bi jačale položaj Dalmacije i originalnih stanovnika Dalmacije, bilo da se radi o Dalmatinima ili Dalmatincima. Konkretnije, to bi značilo metodama kojima su došljaci svjesno, planski i maliciozno uništili Dalmaciju uništiti došljake kako bi se vratili tamo dakle su došli.

To u praksi, u prvom redu znači, doći na poziciju političke i ekonomske moći kako bi se planovi mogli provesti. Gledajte na to ovako, kada je čovjek bolestan, on mora uzeti lijek kako bi se riješio virusa, bakterija ili gljivica; kada je regija pod opsado ljudskih nametnika ona se mora osloboditi istih na najbezbolniji mogući način.

Jasno je kako će biti dosta povika od strane središnje hrvatske vlasti i od strane hrvatskih „poduzetnika“ (čitaj: kriminalaca), baš kao i onih koji su se bez stručnih znanja i vještina zaposlili u javnu upravu i jave institucije – jer ne žele izgubiti svoj položaj, jasno je kako će možda biti upotrijebljena i policijska ili možda vojna sila kako bi se zaustavila ovakva praksa, ali ovo je jedino što Dalmacija, uz pomoć međunarodne zajednice, može napraviti kako bi se oslobodila nametnika koji je razaraju 45 godina.

Za obranu od netolerantnih spodoba i za vraćanje Dalmacije Dalmatinima/Dalmatincima, potrebno je biti netolerantan prema netolerantnima, ma tko što mislio ili rekao.