Dalmacija s glavom u pijesku

pišeꓽ Boris Jurišić

Zima 1993. bila je vruća u Los Angelesu nakon što su pripadnici LAPD-a bezrazložno ubili mladog afroamerikanca tijekom potresa. Dalmacija šuti nakon 3 000 ubijenih Dalmatina prošle godine.

Amerika je gorjela i za vrijeme akcije „Black life metters“, kada su pripadnici američke policije gušenjem ubili još jednog afroamerikanca bez ikakvog opravdanog razloga. Dalmacija šuti iako se jako dobro zna kako je HDZ-ova vlast, i ne samo HDZ-ova, u 36 godina ubila više od 70 000 Dalmatina, više od 450 000 ih raselila, zapalila ili srušila oko 70 000 kuća u kojima su živjeli Dalmatini.

Pita li se itko, što kada poslije Dalmatina dođu po nas? Ne pitaju se to ni Hrvati, ni pripadnici ostalih nacionalnosti u RH, ne pitaju se to ni pripadnici LGBTIQ+ populacije, ni komunisti ni ostali građani.

Znači li to kako u hrvatskom društvu postoji konsenzus o istrebljenju Dalmatina? Pitam ja samog sebe!

Moje mlade godine života u Dalmaciji prolaze u statusu quo, kako na poslovnom, tako i na privatnom planu. Tako danas živi cijela Dalmacija, kažu mnogi. Ne, dragi moji, Dalmacija tako živi već 154 godine, status quo pomiješan s euforijom i s iluzijama, da ne kaže deluzijama, katkad jačeg katkad slabijeg intenziteta. Pitaju li se išta građani u ovom društvu? Pitaju i se što će kada se i ova vlast promijeni? Jer, svaka vlast je smjenjiva pa i ova, povijest je to već dokazala.   

Hoće li stanovnici Dalmacije i dalje držati glavu u pijesku i praviti se kako je emigrirala negdje ili je utonula u zimski san koji traje već stojeće i pol? Obitavamo u siromaštvu, jedina realnost postala je virtualna, mjesec preživljavamo tako što radimo sve i svašta kako bismo stigli do polovine, a mnogi ni ne preživljavaju. Ne buni se nitko, pa kao da čujem onaj stih Balaševićeve pjesme: 

„Nama Da, drugovi i drugarice, zaslužili smo. Zaslužili smo zato što nikada nismo govorili istinu, već uvijek i dvadeset četiri časa lažući sebe. Zato što smo zažmureli na sve ono što se devedesetih godina dešavalo, na korupciju i dalje čutimo, a ona nam je jedini izlaz izgleda.“

Šta su stanovnici Dalacije? 

Koga oni zastupaju? Kakvi su njihovi ideali? Je li radovanje ulasku AfD-a u njemački Bundestag dobra vijest za njih? Je i zabrana bavljenja politikom za Marine le Pen loša stvar? Razmišljaju li o tome gdje će Dalmacija završiti, u čijim rukama i kako će naši životi jednog dana dalje? Drže li stanovnici Zlatne regije, kako ju ne Napoleonov namjesnik Vicko Dandolo nazivao, za relevantne one koji kliču euroskepticima i ekstremno desnim populistima? Koje su im ideje? Koje su im ideologije? Treba li se u 2026. godini zapitati što je to što stanovnici Dalmacije imaju za ponuditi njezinoj budućnosti, točnije budućnosti njihove djece, unučadi, praunučadi? Ili se ne razmišlja toliko daleko unaprijed, jer im je razmišljanje sat unaprijed previše?

Mi iskreni i pošteni stanovnici Dalmacije, koji brinemo za njezinu budućnost, izlazak iz totalnog mraka u kojem se nalazi već 154 godine; koji brinemo za budućnost naše djece, unučadi i praunučadi na prostoru Dalmacije, zadnjih 36 godina, dovedeni smo u situaciju da smo više očajni zbog djelovanja i kompromisnog ponašanja ostatka stanovnika Dalmacije, nego li smo očajni zbog vlasti, za koju nismo glasali. Prevareni smo! Znamo kako smo prevareni od onih koji za sebe govore kako su Dalmatinci i kako se žele boriti za Dalmaciju, a otvoreno rade protiv njezinih interesa. Dovoljno je samo ući na društvene mreže i grupe nekih tzv. Dalmatinaca i krenuti čitati… i nagledati se šovinizma, govora mržnje, ksenofobije – i sve je to postala svakodnevica. Komentari? O ne, to svakako ne čitam. Nemojte mi ih ni slati ni prenositi. 

Što je alternativa?

Jednog dana sam se zapitao što je alternativa? I samom sebi sam rekao: „Tražim alternativu, a ona se odala populizmu kao o alkoholu“. Kada bi se sve sveo na to da ja budem protiv vlasti po svaku cijenu, nema veze što oni koji planiraju jednom doći na vlast imaju isto tako topao odnos prema nacističkoj Putinovoj Rusiji, a navodno hoće biti dio razvijene Europe. Oni su kao protiv Thompsona, a fašističkim metodama i ciljevima fašističke „Antife“, plaćene iz Rusije, bi se borili protiv njega. Da ja, koji sam se od rane mladosti do danas (još sam mlad – 24 su mi godine), protivio jednoumlju, kritizirao vlast, suočavao se s prošlosti, zagovarao demokraciju i nisam bio za ovu vlast, dođem u poziciju reći: „Vlast je mačji kašalj u odnosu na to kakvi su stanovnici Dalmacije“.

Ono što je poanta mog očajanja, iako u zadnje vrijeme sve manje očajavam, je kako ste sve prevarili. Da, vi ste prevarili sve i svakoga. Od ove vlasti očekivao sam isto ovo stanje, čak mnogo lošije, ali od vas da ste toliko maliciozni i destruktivni – nisam. Da imate ista mjerila u postupcima kao i vlast – to ne. Kritike koje upućujete nisu bitan problem ovog sustava, već su populističke i jeftine. Niste shvatili zašto ste izgubili. Niste naučili niti jednu lekciju. Ili jeste, ali ste maliciozni i prikriveni nacionalisti i prikriveni euroskeptici? Sad, kada vratim film, shvaćam koliko sam bio naivan i jednosmjeran. „Šta si očekivao?“, pitam samog sebe.   

Ne gospodo, niste naučili lekciju, ja jesam. Vi i danas bildate „patriotizam“ po internetu, kritizirate poteze koji su manje loši od onih koji zaista postoje. Znam sve šta se događa. Toliko toga je trulo i jadno… Mnoga su očekivanja za bolje sutra ugašena. Ja nemam više pravo biti očajan. Preživio sam i do sada i ovu vlast ću. Samo se nameće pitanjeꓽ „Je li vam puno, dovoljno ili malo 70 000 ubijenih ljudi u 36 godina?“ Mislite li kako ste bitni i jaki ukoliko odbijate bilo kakvu odgovornost za situaciju u dalmatinskom društvu? 

A što poslije? Razmišljate li o tome? Što za 5-10 godina? Hoćemo li i mi biti Orbanova Mađarska? Ne, vi o tome ne razmišljate, jer da razmišljate bili biste aktivniji u prodalmatinskoj inicijativi, bili biste konstruktivni i imali suvisle kritike. Ne biste pitu pravili od govana. Izvucite glavu iz pijeska!