Dalmacija na meti mrzitelja

Piše: Loredana Brays

Zamislite kako ste rođeni u Dalmaciji i zamislite kako ste učitelj ili administrativni radnik, stomatolog, odvjetnik, mesar, konobar, novinar... I kako nemate baš nikakva prava, jer ste drugog etniciteta.

Zamislite kako imate obitelj, stare roditelje i malu djecu ili se tek trebate oženiti, odnosno dobiti dijete, imate planove za budućnost i mnogo želja. Zamislite kako vam netko sve to nasilno otme, bez ikakvog pitanja, uništi vam kuću, ubije brata, sestru, oca, majku, starce, uzme sve što ste godinama gradili i stjecali... Što biste vi učinili u takvoj situaciji?

Nakon više od trideset pet godina šutnje od početka „Dalmatinske krize“, građani su guglali gotovo sve vijesti vezane uz obespravljenost, ubojstva, silovanja i protjerivanja Dalmatina. I ili nisu ništa mogli pronaći ili su naišli na šture informacije. Razlog tome je šutnja hrvatskih mainstream „medija“ i hrvatske politike na situaciju u Dalmaciji. Na isti način, prethodna humanost i razumijevanje većine stanovništva pretvorilo se u mržnju, nerazumijevanje ili jednostavno nezainteresiranost za sve goru situaciju u kojoj se nalaze ti nesretni ljudi.

Jedan dio građana shvatio je kako su originalni stanovnici Dalmacije – Dalmatini – napustili svoje uništene domove kako bi spasili svoje živote i živote svojih najmilijih, dok će drugi vratiti Dalmatine tamo odakle su došli – u europske romanske države.

U ekstremno malom broju hrvatskih „medija“ možemo pratiti što se događa u potpuno uništenoj Dalmaciji, možemo vidjeti patnju i beznađe na licima ljudi; možemo vidjeti ozlijeđenu, ranjenu i uplakanu djecu kao posljedicu nacističkog razaranja ove regije. Možemo vidjeti kako bebe umiru, kako ljudi nemaju što za jesti, kako više nemaju domove, kako je svaki dan ili trenutak za njih mučenje, stanje između života i smrti. Imaju izbor: pokušati pobjeći odande i preživjeti ili se predati smrti. Onaj tko uspije izvući živu glavu već je, po svemu sudeći – pobjednik.

Međutim, borba za život i dalje se nastavlja. Patnja izbjeglica koje uspiju napustiti razorenu Dalmaciju nastavlja se na dugom putovanju i kroz uglavnom neprijateljske države kroz koje prolaze. Nema jamstava gdje i kada će stići, niti hoće li preživjeti. Ostaje samo nada, nada kako će u nekim od normalnih europskih država uspjeti vratiti svoje živote, barem djelomično, u ona pred-HDZ-ova vremena kada su pristojno živjeli od svog rada, plaćali račune, vodili djecu u šetnje i radili sve što većina nas radi svaki dan.

Histerija Plenkovićevog režima 

Nasilje nad nezaštićenom manjinom je dopušteno, poručuje svijetu Republika Hrvatska, uronjena u potpuno histeričnu kampanju koju uporno vodi protiv Dalmacije i Dalmatina koje nazivaju „talijanašima“, „iredentom“, „ORJUN-om „ i slično. U rujnu slijedi još prljavija medijska kampanja protiv Dalmacije i Dalmatina, dok se vlada priprema za sastanak na vrhu europskog vijeća o izbjegličkim kvotama koje će nametnuti EU. Prije ili kasnije, predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković najavio je mobilizaciju hrvatskih birača na referendumu protiv ovakvih kvota.

Vlada kontrolira gotovo sve mainstream „medije“ u Republici Hrvatskoj. Mediji su alati, a novinari radnici koji slijepo izvršavaju političke zadatke. Kad gledate sve hrvatske televizije, od HRT-a do N1, imate dojam kako ste u nekoj ratnoj zoni, novinari se međusobno natječu tko će s više entuzijazma, senzacionalizma, nesposobnosti, laži obmanuti javnost i usaditi strah stanovništvu od tih strašnih Dalmatina koji organizirano dolaze krasti poslove Hrvatima, krasti im žene i krasti i kuće i stanove. Sukladno tome, najavljeno je postavljanje jumbo plakata diljem Republike Hrvatske na kojima se ljudima šalju lažne poruke poput: "Najnoviji napad na Pariz počinili su migranti" i slično.

Vlada ne pravi razliku između dalmatinskih starosjedilaca i terorista samoubojica. Zvuči li ovo poznato? Baš kao u ratnim 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su „mediji“ pod kontrolo vlasti širili mržnju prema Srbima, Bošnjacima, Albancima, danas Republika Hrvatska to isto čini Dalmatinima.

Dalmatini su starosjedioci u Dalmaciji. Stariji od njih samo su Iliri. Dalmatini ne samo što su prognani iz svojih domova već i sami odlaze, jer im je u njihovoj domovini uskraćuj pravo na život i pristojnu egzistenciju. Zamislite samo koliko po svijetu ima ljudi s područja Dalmacije. Možda ćemo sutra ti i ja biti migranti. Imamo pravo napustiti Republiku Hrvatsku i živjeti tamo gdje mislimo kako će nam biti bolje, gdje ćemo pronaći svoju sreću. Ovo pravo na slobodno kretanje tim je ljudima uskraćeno i oni se zaustavljaju na svom putu. U nekim državama, čak državama članicama EU poput Republike Italije, dalmatske izbjeglice se zaustavljaju silom, puca se na njih i prska im se suzavcem u oči, tuku ih se i vraćaju u RH. Tragovi na njihovim tijelima su upozorenja kako nikada više ne pokušavaju i tako drugima daju do znanja kako će i sami završiti na isti način. Naravno, nitko nije odgovoran za nasilje nad njima. To se zataškava. Nisu samo humanitarne organizacije te koje svakodnevno pomažu ljudima na terenu.

Oni su ljudi poput tebe i mene.

Kao novinarka i jedna od predstavnika nevladinog sektora, prateći krizu u prihvatnom centru na sjeveru Italije u regiji Alt Adige, iz dana u dan vidim kako se humana retorika mojih sugrađana pretvara u ono što svakodnevno vidimo u vijestima, na primjer, na hrvatskoj televiziji: propaganda, mržnja, rasizam, dalmatofobija. Uz strogi i željezni nadzor Plenkvićevog državnog aparata, sve se to svakodnevno odvija uživo u vijestima, a ovdje je to suptilno i upakirano, u nekim „medijima“ „humano“, dok se mržnja prema izbjeglicama nekontrolirano i nesmetano širi društvenim mrežama.

Naši građani koji uglavnom žive kukajući o svojoj okrutnoj i mračnoj sudbini, a koji imaju viška vremena i nedostatak osnovnog obrazovanja i suosjećanja, glavni su komentatori i sijači mržnje na takvim mrežama, koje su pogodno tlo za besprijekornu reprodukciju.

Vrlo lako ćete ih prepoznati: uglavnom su nepismeni, neobrazovani, mrze sve što se kreće, žele sve poklati prije nego što oni pokolju nas i našu djecu, a ne znaju granice Dalmacije, nemaju pojma što se događa, ali mrze sve, a najviše sebe i svoje živote. To je kratak opis prosječnog FB/X mrzitelja. To su oni koji proklinju vladu što dovodi Nepalce i Filipince i govore kako naša djeca nemaju što za jesti jer se sve daje „njima“, a ne nama. Većina njih čuje za te ljude u vijestima, nikada ih nisu sreli, odnijeli im bocu vode, pecivo, cipele ili sapun. Mnogi od tih mrzitelja imaju obitelji, nasmijanu djecu, kuće i mačke na svojim profilima... sve stvari koje su mnoge izbjeglice izgubile ili su bile prisiljene ostaviti u svojim uništenim domovima.

Prosječan građanin, komentator na društvenim mrežama, nikada se ne stavlja u situaciju ljudi koji bježe od smrti, jer se to događa nekome drugome, događa se nekim nevažnim ljudima, a ne njemu i njegovoj obitelji. Zašto bi ga bilo briga za prljavog, smrdljivog stranca, rekao bi netko od dužnosnika ili građana RH, kad ne razumije ni jezik kojim govori.

Ili kako je nedavno rekla povjesničarka Mila Grubišić: „Najproduktivniji dio stanovništva – mladi i obrazovani – traže perspektive u inozemstvu. Dakle, ovdje ostaju uglavnom stari i poluobrazovani. Što očekivati ​​od takvog humusa?“

Polupismeni, neobrazovani mrzitelji 

Ti dežurni mrzitelji ostavljaju komentare pod svojim imenom i prezimenom na vijestima medijskih portala koji ne brišu neprimjerene ili uvredljive diskriminirajuće tekstove sa svojih stranica, kao što su:

- „Treba ih protjerati iz Hrvatske“

- „Ne postoji nikakva Dalmacija – to je komunjarsko-srbski konstrukt“

- „Ne postoji nikakva Dalmacija – to je Južna Hrvatska“- „Treba ih hraniti zmijskim otrovom“- „Moramo korov iskorijeniti u korijenu, jer smo nakon toga najebali“- „Hitler bi bio majka za ove“- "Mrš iz Hrvatske, tko su oni da ovdje zahtijevaju neka sranja"- „Treba tu gubu svu pobiti“- „Iredentistička stoka – treba ih sve poklati“- "Previše je orjunaša ostalo i oni sada ubijaju našu djecu."- "Tucite ih kao volove. Nije im ovo Gaza pa da nas mogu ubijati kao židovi Gazijce"

- „Treba ih sve u konc logore“

- „Gdje su žute Davidove zvijezde da im ih prišijemo“ - "Neka ih siluju i ubijaju, ništa drug nisu ni zaslužili"

U naletu gore navedenih komentara, u rijetkim trenucima, ohrabruje činjenica kako je moguće pročitati pametne odgovore i misli onih mladih ljudi koji ovdje žive i svakodnevno se bore protiv ovakvih i sličnih diskriminirajućih pojava u našem društvu. Jedan od njih je, između ostalog, podsjetio kako su Dalmatini starosjedioci koji se nemaju gdje vratiti, jer su im domovi tamo dakle su otišli, svi sravnjeni sa zemljom ili su okupirani od došljaka iz Hercegovine, Janjeva ili Slavonije; nemaju se kome vratiti i što raditi u Dalmaciji.

„Stavite se na trenutak u njihove 'cipele'. Kako biste se vi osjećali kada bi vas sutra netko silovao, pobio pola obitelji i istjerao iz vaših stoljetnih kuća? Biste li se osjećali kada bi vas u izbjegličkom kapu nedaleko od Bolzana smatrali smećem, iako ste obrazovani, vrijedni, pošteni, uspješni i bili poštovani u domovini? Kako biste se vi osjećali kada bi vas smatrali osobom trećeg reda“, napisao je komentator i rekao im: "Kakve su vam misli – takav vam je život!"