Akademija mržnje i licemjerstva

Piše: dr. Marita Vastić

Odbor za standardizaciju hrvatskog jezika pri HAZU-u zaključio je kako bošnjački, a posebno bosanski jezik – lingvistički ne postoji. To su prenijele svi prorežimski i ultranacionalistički „mediji“.

„Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi bosanski jezik odgovarao terminu bosanskog naroda, a takav narod ne postoji. Prema tome, u hrvatskom jeziku jedino je moguć jezik Bošnjaka, koji je varijanta hrvatskog jezika, zvati bošnjačkim jezikom“, zaključili su na sjednici Odbora.  

Prema priopćenju Odbora, koje je potpisao akademik Mislav Ježić, država je pogriješila kada je za vrijeme ministra obrazovanja Vladimira Strugara, potpisano uvođenje bosanskog jezika u škole. Dodali su kako „nema osnove za posebne udžbenike, jer svi znaju hrvatski jezik podjednako dobro kao i bošnjački, i obrnuto. Nema nikakve ni lingvističke ni pravne osnove proizvoditi nekakve ‘tumače za bosanski jezik’, niti pak izvoditi posebnu nastavu na bosanskom/bošnjačkom jeziku, jer svi koji znaju hrvatski jezik podjednako dobro znaju ‘bošnjački’“. Odbor HAZU-a u tom smislu daje naputke ne samo institucijama Republike Hrvatske, nego i dijela BiH.

„Državne institucije Republike Herceg-Bosne moraju toga biti svjesne, i u skladu s tim moraju i djelovati“, piše između ostalog u priopćenju Instituta za standardizaciju jezika HAZU-a.

Matica hrvatska (MZ), neuspavano memorandumsko oko, oglasila se prije HAZU-a povodom istog pitanja. Njezin Upravni odbor izdao je priopćenje već prošle godine.

„Odbor za standardizaciju hrvatskog jezika blagovremeno je usvojio sociolingvistički zasnovanu odluku kako je za hrvatsku kulturu jedino prihvatljiv termin bošnjački, ali i ne bosanski jezik.„

I oni su, a da kako bi drugačije, poslali naputke nadležnim institucijama. Usvojili su zaključak kako na to treba podsjetiti javna tijela Republike Hrvatske, a prije svega nadležna ministarstva.

Povodom prošlogodišnjeg priopćenja MH, reagiralo je Društvo za bosanski jezik i književnost, koje djeluje pod okriljem Bošnjačkog nacionalnog vijeća. Društvo podsjeća na to kako se na zadnjem popisu stanovništva 2021. godine 31 479 osoba izjasnilo kako govori bosanskim jezikom. Podsjeća i na to kako je Europskom poveljom o regionalnim i manjinskim jezicima, bosanski jezik verificiran kao jedan od deset manjinskih jezika u službenoj upotrebi u RH.

„Rodni list bošnjačke pismenosti i kulture – Povelja Kulina bana napisana je bosanskim jezikom i bosančicom, kao bosanskim pismom još 1189. godine”, tvrdi to društvo.

Napominje se kako je 1939. godine zabranjeno ime i upotreba bosanskog jezika (baš kao i dalmatskog, op. a.), te kako su Bošnjaci u RH „na prvom demokratski organiziranom popisu stanovništva 1991. godine obnovili upotrebu i ime svog materinskog jezika”.

Što reći o lingvističkom sporu, kad svakidašnji egzistencijalni problemi pritišću i Hrvate i Bošnjake? Neupućenima se spor čini nebitnim – prkošenje dokonih lingvističkih purista – ali na ovim prostorima takvi sporovi nisu bezazleni. Kad su se jugoslavenski sporovi oko jezika, nacionalnih identiteta, etnogeneza, povijesnih sjećanja – prvenstveno Hrvata i Srba – izlili iz salona akademija nauka, nacionalnih matica i njihovih odbora u medije, para-umjetničke udruge, kad su postali konjunkturna tema političkih govornica, oltara, katedri, kavana i stadiona, zatrovali su narode netrpeljivošću i šovinizmom. Znamo i do danas osjećamo kako je završilo mudroslovlje akademika i njihovih pobornika.

O nacionalističkim intervencijama u polju lingvistike – konkretno u nekada srpskohrvatski, hrvatski ili srpski, a danas srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik – superiorno piše kroatistica Snježana Kordić baveći se problemom jezika i nacionalizma. Okoštale strukture nacionalnih institucija – odjeli društvenih znanosti, svete krave nacionalističkog konzervativizma – to izgleda ne čitaju. Zarobljene u starim matricama i provincijalnim prkosima – baš kao da se u zadnjih tridesetak godina na ovim prostorima ništa tragično nije dogodilo – tjeraju po svome. Jezično čistunstvo, ekskluzivnost, nacionalna jezička supremacija. Politikantska arbitrarnost.

Jedan od gurua hrvatskog nacionalizma, akademik Ivan Supek, u jednom interviewu ratnih devedesetih kaže kako hrvatski jezik pod tuđim imenom na istoku seže do Đerdapa. Poanta arbitriranja povjesničara u pitanju jezika je u tome, što poslije konstatacije dokle seže hrvatski jezik konstatira dokle sežu „hrvatske zemlje“. Granice neke nacionalne zajednice, države, sežu dokle seže njezin jezik, ustvrdio je akademik. Dobro zbrinut u Zagrebu nije brinuo o ratnim konzekvencama svojih nacionalističkih naklapanja.

Zašto HAZU i mentalna joj filijala MH ustrajavaju u politikantskom arbitriranju i namjeri da drugima određuju kulturološke identitete? Zar ne shvaćaju kako to više nije moguće, kako time truju život na području kojem je nasušno potreba normalizacija? Zašto osporavaju Bošnjacima pravo da njihov identitet – njihov jezik – definiraju slobodno, po svojoj volji? Hoće li time što jezik kojim govore nazivaju bosanskim, bilo čime ugroziti hrvatski jezik i identitet? O čemu se radi?

Osporavanje naziva „bosanski jezik“ pripada istom vrijednosnom korpusu, kojim je hrvatska nacionalistička politika tijekom zadnjeg rata suludo pokušala u potpuno dezavuirati termin Bosna, obezvrijediti ga i istisnuti iz upotrebe. Ne bi li time legitimirala Republiku Herceg-Bosnu. Ratna propaganda direktivno je ponavljala „bivša Bosna i Hercegovina“, „takozvana Bosna i Hercegovina“ i slično. Iz istih suludih motiva iz imena gradova i sela pod hrvatskom kontrolom brisani su prefiksi „bosanski“ i na njihovo mjesto naškrabane su koještarije, od kojih neke traju do danas. Sve „bosansko“ je brisano, a sve što je moglo se kroatiziralo. Naravno, na ogromnu štetu hrvatskog naroda u BiH, njegove autentične kulture i stoljeća života u ambijentu osebujnog identiteta BiH. Ali je to daleko od plitke pameti nacionalista. Na tom fonu je i osporavanje Bošnjacima pravo da jezik kojim govore nazivaju onako kako ni žele – bosanskim.

Dokle seže nacionalističko ludilo, pokazao je nedavni slučaj Andreja Plenkovića, kada je Hrvate iz Bosne i Hercegovine spontano nazvao Bosancima i Hercegovcima. Naravno, nije pogriješio. A što li su drugo, nego to što jesu i što su bili stoljećima, Bosanci i Hercegovci katoličke vjeroispovijesti. Benigne zavičajne odrednice konsternirale su nacionalističke lude, jer su za njih katolici iz BiH isključivo Hrvati. Prononsirani nacionalista Plenković tako se našao na meti napada kao nepouzdan Hrvat. Tobože je rashrvatio BiH Hrvate. Kao da je to uopće moguće.

Arbitrarne pretenzije HAZU i MH u pitanju jezika slične su pretenzijama hrvatskog pravosuđa. Arbitrarno želi suditi u svim slučajevima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, a pri tome pred svoj sud nije izvelo niti jednog jedinog hrvatskog visoko rangiranog vojnika i policajca, koji je bio nadređen neposrednim izvršiteljima ratnih zločina. Sudi se samo nekim neposrednim izvršiteljima. A i to traljavo.

Što se tiče potrebe za prevodiocima u komunikacijama između aktera koji govore hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik – u sporazumijevanju lingvistički jednim jezikom policentričnih naziva – o toj ludosti balkanskih primitivaca koji za tim posežu, ne vrijedi niti govoriti. Mrak!