SAD sve više zaostaje za Europom

pišeꓽ Mikula Zancchi

Od Trumpovog izbora za američkog predsjednika prilično je vidljiv politički jaz između Europe i SAD-a. Isto tako postao je vidljiv ekonomski jaz, ali se o njemu još uvijek ozbiljno ne priča. 

To što je američka privreda veća od europske nije posebna novost, tako je bilo gotovo cijelo stoljeće. Ipak, nakon II. svjetskog rata zapadni dio europskog kontinenta uglavnom se uspio ekonomski približi Sjevernoj Americi prema pokazateljima kvalitete života. Međutim, prosječan Europljanin danas je daleko imuniji od prosječnog Amerikanaca, odnosno vrlo praktičnim i mjerljivim pokazateljima kao što su raspoloživi dohodak ili dostupnost osnovnih usluga.

Ova činjenica ostaje prilično zanemarena s obje strane Atlantika. Naravno, razlozi su političke prirode. Amerikancima nije baš lako prihvatiti činjenicu kako je socijalni model blagostanja države uspješan, s druge strane Europljani su bezuspješno pokušali uvesti neolibertarijanski sustav. U SAD je desničarska struja koja se bavi samo kritiziranjem Europe dovela do toga kako se zanemaruju ozbiljni ekonomski uspjesi, jer se ukazuje samo na ideološke probleme. 

Pored ovih političko-intelektualno-ideoloških problema, postoje i statistički razlozi za nepopularnost ovih činjenica. To je nepoznavanje načina mjerenja – što je točno BDP, kako se mjeri, kakav je utjecaj razlike u cijenama na razinu dohotka (jer 100 eura nema istu kupovnu moć u New Yorku i Sofiji) prilično muti sliku. Jer čak i da je BDP neke zemlje viši po stanovniku, to ne mora značiti kako je kvaliteta života tamo automatski veća. 

Dodajmo na to i višedesetljetnu istinu kako je najvažnije političko i ekonomsko pitanje jednakost dohotka, te kako je ona užasno mala u SAD-u, pa viši BDP, jer je nejednako raspoređen, ne znači kako prosječan stanovnik ima neku korist od toga. Ovakvo razmišljanje nije bez osnova i na kraju pije vodu, jer kada se svi ovi argumenti uzmu u obzir Amerikanci su u značajnom ekonomskom zaostatku, iako to nije bio slučaj prije samo dvadeset godina.

Nakon Hladnog rata, SAD i najbogatije velike europske države – poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije bile su približno jednako razvijene. Čak i neke manje države, poput Nizozemske, nisu nogo zaostajale za tim velikim silama. Godine 1995. njemački i francuski BDP po glavi stanovnika bio je nešto viši (oko $32 000) od američkog ($29 000), dok je Velika Britanija znatno zaostajala ($23.000). Do 2007. godine, na pragu Velike recesije, redoslijed se malo promijenio: Nizozemska je bila u vodstvu ($45 000), a slijedili su Njemačka ($37 000), Francuska ($36 000), UK ($32 000) i USA ($32 000).

Danas je prosječan Europljanin gotovo dvostruko bogatiji od prosječnog Amerikanca. BDP po stanovniku u SAD na kraju 2021 iznosio je $47 000, dok je u Nizozemskoj $62 000, u Njemačkoj $ 50 000, u Francuskoj $47 000, a u Velikoj Britaniji $43 000.

U usporedbi s manje imunim europskim državama razlika je još izraženija. BDP po glavi stanovnika u Belgiji ($45 000 USD) i Italiji ($39 000 USD), ali je u Norveškoj ($80 000), Švedskoj ($55 500), Danskoj ($60 000) BDP dodatno narastao unatoč ruskoj nacističkoj agresiji na Ukrajinu te događanjima na Blisko istoku. Narastao je BDP i u „južnim siromašnim europskim državama“ . Tako su malteški i ciparski BDP/pc u promatranoj godini iznosili ($30 000, španjolski ($27 000, portugalski ($23 000), grčki ($22 000). Osnažio je i BDP drugih europskih država, prije svega u Sloveniji ($26 000) i Češkoj ($25 000) te Poljskoj ($22 000). Istovremeno, BDP je u SAD-u padao ili je bar sporije rastao.

BDP po glavi stanovnika, naravno, ima svojih slabosti, što rado ističu skeptici kada se govori o velikom ekonomskom raskolu. Ako su SAD znatno nejednake od Njemačke ili Ujedinjenog Kraljevstva, moguće je kako lavovski dio ekonomskog kolača uzima mali broj najbogatijih, pa BDP ne znači nužno veću dobrobit za prosječnog čovjeka.

Nejednakost

Velika nejednakost u SAD-u je to što uglavnom poništava visku razinu BDP-a, pošto veliki dio ekonomskog kolača odlazi nekolicini jako bogatih, što u Europi nije slučaj – je tvrdnja koja je više puta empirijski dokazana. SAD je dosta nejednakija od Europe i ta je razlika viša od onoga što većina ljudi zamišlja. 

GINI koeficijent (standardna mjera ekonomske nejednakosti) u SAD-u je 2022 iznosio 0,39, što je za tri puta više nego u Britaniji (0,36), a deset puta više nego u Njemačkoj (0,29). Kao rezultat toga, pokazatelji koji nisu iskrivljeni bogatstvom najimućnijih, poput medijalnog (donjeg srednjeg) dohotka domaćinstava, i dalje pokazuju ogromnu razliku.

Prema službenim podacima o medijalnom raspoloživom dohotku – koji se ne mijenja u ovisnosti od ekstremno bogatih pojedinaca i u svakodnevnom jeziku može se promatrati kao “tipičan” prihod – razlika je i dalje velika. Ovi podaci također uzimaju u obzir poreze koje građani plaćaju i transfere koje primaju od države, čime se poništava i argument da blagostanje europske države mijenja na neki način ovu statistiku.

Prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) iz 2022., godišnji medijalni raspoloživi dohodak u SAD iznosio je $31 000. U usporedbi s tim, u Nizozemskoj $45 000, Njemačkoj je iznosio $39 000, a u Velikoj Britaniji $33.000.

U SAD sve skuplje

Lako je zamisliti kak podaci o prihodima ne znače mnogo kada se radi o stvarima koje su stvarno važne za svakodnevni život, jer ne znači nam puno nešto više novčanica u džepu ako njime ništa ne možemo kupiti, jer je sve vrlo skupo – kao što su adekvatni uvjeti stanovanja, pristojan auto, ljetovanje ili jednostavna večera u restoranu. Europljani ovdje sigurno ne stoje lošije, zar ne?

Počnimo od stanovanja. Budući kako su cijene nekretnina u SAD-u izuzetno visoke, mnogi pretpostavljaju kako Europljani mogu priuštiti sebi ljepše stanove i pored nižih prihoda. I to podaci potvrđuju, iako su i u Europi cijene nekretnina podivljale. 

Prosječna veličina domaćinstva u SAD-u iznosi oko 205 kvadratnih metara. U Njemačkoj je to oko 110 m², au Velikoj Britaniji samo 75 m². Taj dodatni prostor omogućuje razne svakodnevne pogodnosti: Amerikanci imaju dvostruko više kupatila po osobi, znatno veće frižidere. No, prosječan Amerikanac će kvadrat patiti dvostruko više od Europljanina.

Isto vrijedi i za izlaske u restorane. Podaci su manje precizni, ali procijene govore kako Amerikanci jedu u restoranima, naručuju hranu ili uzimaju hranu za ponijeti u prosjeku dva puta tjedno. Prema istraživanju Galupa iz 2022. o naručivanju hrane, tri od pet Amerikanaca kažu kako naručuju hranu za ponijeti bar nekoliko puta mjesečno. U Europi su takve navike znatno rjeđe, restorana po glavi stanovnika ima manje, a manji dio prihoda odlazi na obroke izvan kuće.  No, ovaj podatak nije povezan sa životnim standardom već s prehrambenim navikama i brzinom života.

U Europi je život manje brz nego li u SAD-u. Europljani imaju više vremena za spremiti hranu kod kuće, nego i stanovnici SAD-a. Nadaje, prosječan Amerikanac danas mora raditi dva do tri posla kako bi zadovoljio svoje potrebe, dok Europljanin još uvijek može preživjeti i zadovoljiti potrebe s jedni poslom

Ove se razlike vide u digitalnoj sferi. SAD i Velika Britanija imaju oko 80 računala na 100 ljudi – jedan od rijetkih pokazatelja gdje Britanija parira Americi. Njemačka, Nizozemska i Francuska imaju 96 računala na 100 stanovnika, dok Italija (87) i Poljska (77). Razlika je još izraženija kada je riječ o brzini interneta – najosnovnijoj vrijednosti digitalnog doba. Prema Data Pandas, prosječna brzina širokopojasnog interneta u Ukrajini iznosi 560 Mbps, UK iznosi 280 Mbps, u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj 136 Mbps, a u SAD-u 96 Mbps.

Nije u šoldima sve

Pored svega navedenog, većina Europljana živi sasvim udobno. Siromaštvo u nacionalnim okvirima nije rasprostranjeno, jer je socijalna zaštita uglavnom dovoljno velika za riješiti goruće socijalne probleme, regulacija tržišta rada iako dovodi do više stope nezaposlenosti (naročito među mladima i ženama) onima koji imaju posao pruža značajnu veću sigurnost i neke beneficije koje su uglavnom nezamislivi u SAD-u (kao što je plaćeno porodiljno odsustvo od oko godinu dana, obavezan godišnji odmor od 4 radna tjedna, bolovanje i slično).

Također, istina je kako američki ekonomski model ima ozbiljne mane, neki od kojih pogađaju ne samo siromašne Amerikance već i one imućnije. Na primjer, zdravstvene usluge su kvalitetnije u SAD-u, ali su jako skupe pa ih ne mogu svi priuštiti, a i razina kriminala je prilično viša, prvenstveno onog koji uključuje nasilje (pljačke, ubojstva i silovanja). Stopa korupcije i nepotizma u SAD-u je viša nego u Europi.  

Stoga, je li moguće preferirati američki način života, a pritom ne poreći činjenicu kako su SAD doživjele ozbiljan ekonomski pad u usporedbi s Europom – i kako je pad ranije bio mali i postupan pa se mogao zanemariti, ali je razlika sada postala uočljiva golim okom i kako ima stvarne posljedice za obične ljude. Val Amerikanaca koji se seli u Europu zbog lagodnijeg života i većeg stupnja socijalne pravde. Što ruska marioneta Donald Trump bude dulje vladao SAD-om to će razlika između Europe i SAD-a, po pitanju socijalne pravde i kvalitete života biti veća.

Narativi iznad činjenica

Kada javnost uopće ne zna za neki fenomen toliko značajan kao što je ekonomski raskol između Europe i Amerike, obično je razlog što ta činjenica remeti dominantni narativ. To je i ovdje slučaj: i Europljani i Amerikanci, i lijevi i desni, imaju svoje razloge za ignorirati ili umanjiti ovu realnost.

Amerikancima nije ugodno priznati koliko su zaostali za vodećim ekonomijama svijeta. Istovremeno, Europljani desnih pozicija ne žele priznati bilo kakve pozitivne ekonomske vijesti o vlastitoj zemlji, jer bi to podržalo narativ kako se društveno-ekonomski sustav mora mijenjati iz korijena, jer radi samo za bogate. Trenutno fokus na strukturalni rasizam američkih konzervativaca prilično zasljepljuje – toliko da se ne vidi kako prosječan Afroamerikanac danas ima lošiji životni standard od njegovog pradjeda.

S druge strane, američki desničari su toliko uvjereni kako je globalni sustav kojeg je Amerika upravo sama izgradila sada okrenut protiv nje. Oni SAD doživljavaju kao zemlju u propasti – što stvarno jest zahvaljujući Donaldu Trupu – gdje je njegova vladavina donijela ekonomsku pustoš i široko rasprostranjeno siromaštvo, što je razlog zašto se želi zaštititi carinama i sličnim ludostima, optužujući druge za vlastitu nesposobnost (nešto slično HDZ-u u RH). 

Ali, unatoč svim američkim problemima, ono što je zaista upečatljivo u posljednjim decenijama je koliko je Europa uspješna. Dok se Kina razvijala, udio SAD-a u globalnom BDP-u se smanjivao, ali je udio Europe ostao zapanjujuće stabilan. Zato je stari kontinent i daje najbolje mjesto za život.